Follow by Email

петак, 21. јун 2013.

Alfred Adler

Alfred Adler je rođen u Beču 1870. godine, u buržoaskoj porodici, a umro je u Aberdinu (Skotska) 1937. godine za vrijeme jedne predavačke turneje. Diplomirao je medicinu 1895. godine na Bečkom univerzitetu. U početku je specijalizovao oftalmologiju, a zatim se, poslije razdoblja koje je proveo kao ljekar opšte prakse, posvetio psihijatriji. Bio je jedan od osnivača Bečkog psiho-analitičkog društva, a kasnije i njegov predsjednik. Međutim, Adler je ubrzo počeo da razvija ideje koje su odstupale od Frojdovih i od ideja ostalih članova Bečkog društva, pa je - kada su te razlike počele suviše da bodu oči - pozvan da izloži svoja shvatanja pred Društvom. To je i učinio 1911. godine. Doživio je tako oštru kritiku i primio tako teške optužbe od ostalih članova Društva da je odmah poslije toga podnio ostavku na položaj predsjednika, a nekoliko mjeseci kasnije prekinuo i sve ostale veze sa frojdistickom psihoanalizom.

On je zatim okupio svoju sopstvenu grupu koja je postala poznata kao Individualna psihologija i uspjela da privuče sljedbenike širom svijeta. Tokom Prvog svjetskog rata Adler je služio kao vojni ljekar u austrougarskoj vojsci, a poslije rata se zainteresovao za đečija savjetovališta. Osnovao je prvo savjetovalište u okviru bečkog školskog sistema, a bio je inspirator i osnivanja jedne eksperimentalne škole u kojoj su se primjenjivale njegove pedagoške teorije.

Adler se 1935. nastanio u SAD, đe je nastavio sa svojom ljekarskom praksom kao psihijatar, a bio je i profesor medicinske psihologije na Longajlendskom medicinskom koledžu. Bio je plodan pisac i neumorni predavač. Objavio je stotinu knjiga i članaka u svom životnom vijeku. „Praksa i teorija individualne psihologije“ (1927) je vjerovatno najbolji uvod u Adlerovu teoriju ličnosti. Skraćene verzije Adlerovih gledišta pojavljuju se u „Psihologijama“ iz 1930 i u “Međunarodnom časopisu za individualnu psihologiju“ (1935). Hajnc i Rovena Ansbaher (1956, 1964) uredili su i pripremili za štampu dvije bogate zbirke Adlerovih tekstova. Ova dva zbornika predstavljaju najbolji izvor obavještenja o Adlerovoj Individualnoj psihologiji. Objavljene su i dvije biografske knjige o Adleru. Današnje gledanje na Adlera može se naći u Sperberovoj knjizi (1974). Adlerove ideje su propagirane u SAD od strane Američkog društva za adlerovsku psihologiju, koje je imalo podružnice u Njujorku, Čikagu i Los Anđelesu, a izdavalo je i „Američki časopis za individualnu psihologiju“.

Nasuprot Frojdovoj polaznoj pretpostavci da je ljudsko ponašanje motivisano urođenim instinktima i Jungovom ključnom aksiomu da ljudskim postupcima vladaju urođeni arhetipi, Adler je pretpostavljao da su ljudi motivisani prvenstveno društvenim težnjama. Ljudi su, prema Adleru, inherentno društvena bića. Oni se povezuju sa drugim ljudima, uključuju se u saradnju sa njima, stavljaju društveno dobro iznad sebičnog interesa i usvajaju stil života koji je pretežno društveno orijentisan. Adler nije govorio da se ljudi socijalizuju jednostavno time što se izlažu društvenim procesima; osjećanje zajedništva je urođeno, mada su posebne vrste odnosa sa ljudima i posebne društvene institucije određene prirodom društva u kojem se osoba rodi. U izvjesnom smislu, dakle, Adlerova gledišta su isto toliko biologistička kao i Frojdova ili Jungova. Sva trojica pretpostavljaju da osoba ima u sebi svojerodnu prirodu koja uobličava njenu ili njegovu ličnost. Frojd je isticao seks, Jung je isticao primordijalne misaone kalupe, a Adler je naglašavao osjećanje zajedništva. Ovaj naglasak na društvene odrednice ponašanja, čiji značaj Frojd i Jung ili nijesu primjećivali ili su ga umanjivali, predstavlja možda najveći Adlerov doprinos psihološkoj teoriji. To je skrenulo pažnju psihologa na važnost društvenih obilježja i pomoglo da se razvije područje socijalne psihologije u vrijeme kada je takva podrška, naročito iz psihoanalitičkih redova, bila i te kako dobro došla.

Drugi značajan Adlerov doprinos teoriji ličnosti predstavlja njegov pojam stvaralačkog samstva. Za razliku od Frojdovog „ja“, koji se sastoji od grupe psiholoških procesa u službi urođenih instinkata, Adlerovo samstvo je visoko personalizovan, subjektivni sistem koji tumači i osmišljava doživljaje organizma. Sem toga, ono traga za doživljajima koji će potpomoći ostvarivanje čovjekovog osobenog stila života; ako se takvi doživljaji ne mogu naći u spoljašnjem svijetu, onda će samstvo pokušati samo da ih stvori. Ovaj pojam stvaralačkog samstva bio je nov za psihoanalitičku teoriju i pomogao je stvaranju protivteže ekstremnom „objektivizmu“ klasične psihoanalize, koja se skoro u potpunosti oslanjala na biološke potrebe i spoljašnje draži u objašnjavanju dinamike ličnosti. Kao što ćemo viđeti u drugim poglavljima, pojam samstva igrao je značajnu ulogu u novijim formulacijama koje se odnose na ličnost. Adlerov doprinos toj novoj tendenciji priznavanja samstva kao važnog uzroka ponašanja smatra se vrlo značajnim.

Treća odlika Adlerove psihologije, koja je izdvaja od klasične psihoanalize, jeste njeno isticanje jedinstvenosti ličnosti. Adler je svakog čovjeka smatrao jedinstvenom konfiguracijom motiva, crta, interesovanja i vrijednosti; svaki čin koji izvede neki čovjek nosi na sebi pečat njegovog ili njenog izdvojenog stila života. Na svoj način, Adler pripada tradiciji Viljema Džejmsa i Viljema Sterna, za koje se kaže da su postavili temelje personalističkoj psihologiji.

Adlerova teorija osobe umanjuje značaj seksualnog instinkta koji je u ranom Frojdovom teoretisanju igrao ulogu skoro jedinog pokretača dinamike ponašanja. Ovom Frojdovom monologu o seksu Adler je dodao još neke značajne glasove. Ljudi su prvenstveno društvena, a ne seksualna bića. Motivisani su osjećanjem zajedništva a ne za seks. Njihove manje vrijjednosti se ne ograničavaju samo na oblast seksa, nego se mogu prostirati po svim stranama bića, fizičkim kao i psihološkim. Oni teže razvijanju jedinstvenog stila života u kojem polni nagon igra sporednu ulogu. Tačnije rečeno, način na koji će neko zadovoljavati svoje seksualne potrebe određen je njegovim ili njenim stilom života, a ne obrnuto. Adlerovo razvlašćenje seksa došlo je mnogima kao dugo očekivano olakšanje od pritiska Frojdovog monotonog panseksualizma.

Konačno, Adler je svijest smatrao središtem ličnosti, što ga čini pionirom u razvoju psihologije usmjerene na samstvo. Ljudi su svjesna bića; oni su obično svjesni razloga svog ponašanja. Oni su svjesni svojih nedostataka i ciljeva kojima teže. I još više od toga, ljudi su samosvjesne jedinke koje su u stanju da planiraju svoje radnje i da upravljaju njima, uz punu svijest o njihovom značenju za njihovo samoostvarenje. Ovo je potpuna suprotnost Frojdovoj teoriji koja je, u stvari, svela svijest na nešto nepostojeće- malo pjene koja plovi po površini debelog mora nesvjesnog.

Kao i drugi teoretičari ličnosti, koji su po osnovnom obrazovanju bili ljekari i radili kao psihijatri, Alfred Adler je otpočeo svoje bavljenje teorijom na području psihopatologije. On je razvio teoriju neuroze prije nego što je proširio svoje teorijske vidike da bi mogao da obuhvati i normalnu ličnost, što se dogodilo tek dvadesetih godina ovog vijeka. Adlerova teorija ličnosti spada u krajnje ekonomične u tom smislu što nekoliko osnovnih pojmova drži čitavu teorijsku nadgradnju. Stoga se Adlerovo stanovište može prilično brzo sažeti u okviru nekoliko opštih rubrika. To su: 1) fikcionalistički finalizam, 2) težnja ka savršenstvu, 3) osjećanja manje vrijednosti i kompenzacija, 4) osjećanje zajedništva, 5) stil života i 6) stvaralačko samstvo.


FIKCIONALNI FINALIZAM

Ubrzo pošto se odvojio od Frojdovog kruga, Adler je pao pod filozofski uticaj Hansa Vajhingera (Vaihinger), čija knjiga „Filozofija kao da“ je objavljena 1911. godine. Vajhinger je zastupao neobično i golicavo shvatanje da ljudi žive na osnovu mnogih čisto fiktivnih ideja koje nemaju nikakvih osnova u stvarnosti. Ove fikcije - kao što su, na primjer, “svi ljudi su stvoreni jednaki”, “najviše se isplati biti pošten” ili “cilj opravdava sredstvo” - omogućuju ljudima da uspješnije izlaze na kraj sa stvarnošću. To su pomoćni konstrukti ili pretpostavke, a ne hipoteze koje se mogu provjeravati i potvrđivati. Kad više nijesu korisne, one se mogu jednostavno odbaciti.

Adler je preuzeo ovu filozofsku doktrinu idealističkog pozitivizma i prilagodio je svojoj zamisli. Frojd je stavljao jak naglasak na konstitucione činioce i na doživljaje iz ranog djetinjstva kao na determinante ličnosti. U Vajhingeru je Adler pronašao uspješno pobijanje tog krutog istorijskog determinizma; našao je ideju da su ljudi više motivisani očekivanjima od budućnosti nego doživljajima iz prošlosti. Ovi ciljevi ne postoje u budućnosti kao dio nekakvog teleološkog nacrta (ni Vajhinger, ni Adler nijesu vjerovali u predestinaciju, ili fatalnost), nego postoje subjektivno ili duševno, sada i ovđe, kao težnje ili ideali koji utiču na sadašnje ponašanje. Ako neko vjeruje, na primjer, da postoji nebo za vrle ljude, a pakao za grješnike, onda se može pretpostaviti da će ovo vjerovanje izvršiti primjetan uticaj na njegove postupke. Ovi fiktivni, izmišljeni ciljevi bili su, za Adlera, subjektivni uzroci psiholoških događaja.

Kao i Jung, Adler je izjednačavao Frojdovu teoriju sa načelom uzročnosti, a svoju sa načelom finalizma. Individualna psihologija aspolutno insistira na nezamjenjivosti finalizma za razumijevanje svih psiholoških pojava. Uzroci, moći, instinkti, impulsi i slično ne mogu da posluže kao načela objašnjenja. Krajnji cilj jedino može da objasni čovjekovo ponašanje. Doživljaji, traume, mehanizmi polnog razvitka ne pružaju nikakvo objašnjenje, a lični ugao gledanja na njih - koji potčinjava čitav život konačnom cilju - može da ga pruži.

Krajnji cilj može biti fikcija, tj. ideal kojeg je nemoguće ostvariti, ali ostaje i dalje podstrek za ljudsku težnju i konačno objašnjenje vladanja. Adler je, međutim, vjerovao da normalna osoba može da oslobodi svoje ja od uticaja tih fikcija i da se, kad to zahtijeva nužnost, suoči sa stvarnošću - što je neurotičnoj osobi nedostupno.

TEŽNJA KA SAVRŠENSTVU

Šta je krajnji cilj kojem svi ljudi teže i koji daje dosljednost i jedinstvenost ličnosti? Oko 1908. godine Adler je došao do zaključka da je agresivnost važnija od seksualnosti. Nešto kasnije je impuls ka agresivnosti bio zamijenjen “voljom za moć”. Adler je izjednačavao moć sa muškošću, a nemoć sa ženstvenošću. Baš u toj fazi svog misaonog razvitka (neđe oko 1910. godine) Adler je nastupio sa idejom o “muškom protestu” - obliku nadkompenzacije koji podjednako upražnjavaju i muškarci i žene kad se osjećaju neadekvatno i manje vrijedno. Kasnije je Adler napuštio “volju za moć” u korist “težnje ka savršenstvu” i ostao je do kraja na ovom izrazu. Tako je, dakle, on prošao kroz tri etape u svom razmišljanju o krajnjem cilju ljudi: biti agresivan, biti moćan i biti savršen.
Adler nije ostavljao nikakvih nedoumica oko toga da on pod savršenstvom ne podrazumijeva društveno isticanje, preuzimanje vođstva, niti ugledan položaj u društvu. Pod savršenstvom on podrazumijeva nešto vrlo slično Jungovom pojmu jastvo ili Goldštajnovom načelu samoostvarenja. To je težnja ka savršenom upotpunjenju. To je “veliki nagon naviše”.

„Počeo sam jasno da uviđam u svim psihološkim pojavama težnju ka savršenstvu. Ona ide paralelno sa fizičkim rašćenjem i predstavlja unutrašnju nužnost samog života. Ona leži u korjenu svih rješenja životnih problema, a ispoljava se u načinu na koji prilazimo tim problemima. Sve naše funkcije slijede njen pravac. One teže pobjedi, sigurnosti, porastu - bilo u ispravnom ili u pogrešnom pravcu. Potisak od minusa ka plusu nikada ne prestaje. Poriv odozdo nagore nikad ne jenjava. Bilo koja premisa da padne na pamet svim filozofima i psiholozima zajedno - samoodržanje, načelo prijatnosti, ujednačavanje - sve su to samo neodređeni izrazi, pokušaji da se izrazi veliki nagon naviše“.

Odakle dolazi težnja za višom vrijednošću ili savršenstvom? Adler kaže da je ona urođena; da je dio života; u stvari, da je ona sam život. Od rođenja do smrti težnja za savršenstvom nosi čovjeka iz jedne faze razvitka u drugu, višu. To je svemoćno dinamičko načelo. Ne postoje nikakvi posebni nagoni, jer svaki nagon dobija svoju snagu od težnje ka upotpunjenju. Adler prihvata da se težnja za višom vrijednosti može ispoljavati na hiljadu različitih načina, i da svaka osoba ima svoj način na koji dostiže ili samo pokušava da dostigne savršenstvo. Neurotična osoba, na primjer, teži samopotvrđivanju, moći i veličanju same sebe, drugim riječima – teži egoističkim ili sebičnim ciljevima, dok normalna osoba teži ka ciljevima koji su prvenstveno društvene prirode.

Kako u jedinki nastaju određeni oblici težnje za savršenstvom? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, neophodno je razmotriti Adlerovo shvatanje o osjećanjima manje vrijednosti.


OSJEĆANJE MANJE VRIJEDNOSTI I KOMPENZACIJA

Vrlo rano u svojoj karijeri, dok se još zanimao za opštu medicinu, Adler je istupio sa idejom o manjoj vrijednosti organa i nad-kompenzaciji. U to vrijeme je on bio zainteresovan za odgovor na vječno pitanje o tome zašto ljudi, kada se razbole ili pate od neke tegobe, osjećaju bolest ili tegobu u određenoj zoni tijela. Neko osjeća tegobe na srcu, drugi se muči s plućima, a treći dobija artritis. Adler je smatrao da iza svake specifične boljke leži bazična inferiornost te zone tijela - manja vrijednost koja nastaje nasljedno ili zbog nekog poremećaja u razvoju. On je zatim zapazio da onaj ko ima neki defektan organ pokušava da nadoknadi tu slabost time što jača ovaj organ intenzivnim vježbanjem. Najčuveniji primjer kompenzacije za nedostatke jednog organa svakako je Demosten, koji je u djetinjstvu bio mucavac, a kasnije je postao jedan od najboljih sjvetskih govornika. Kao noviji primjer mogao bi da posluži Teodor Ruzvelt koji je bio žgoljav u mladosti, a uspio je redovnim gimnastičenjem da se razvije u fizički snažnog čovjeka.

Ubrzo poslije objavljivanja monografije o manjoj vrijednosti organa, Adler je proširio ovaj pojam i svim ostalim osjećanjima manje vrijednosti - onim koja nastaju iz subjektivno doživljene psihološke ili društvene nesposobnosti, kao i onim koja proističu iz stvarne tjelesne slabosti ili nedostatka. U to vrijeme je Adler izjednačavao manju vrijednost sa nemuževnošću ili ženstvenošću, pa je zato nadoknađivanje nedostatka nazivao “muškim protestom”. Kasnije je, međutim, podveo ovo shvatanje pod opštiji stav da osjećanja manje vrijednosti proističu iz osjećanja nepotpunosti, nedovršenosti ili nesavršenosti u bilo kojoj oblasti života. Tako je, na primjer, dijete motivisano svojim osjećanjima manje vrijednosti da teži višim stupnjevima razvitka. Kada dostigne prvi viši stepen, ono opet počinje da se osjeća manje vrijednim i time je iznova pokrenuto da ide naviše. Adler je tvrdio da osjećanja manje vrijednosti nijesu znak abnormalnosti; ona su uzrok svekolikih poboljšanja ljudske sudbine. Naravno, osjećanja manje vrijednosti mogu biti prenaglašena pod određenim uslovima, kao što je maltretiranje ili odbacivanje đeteta, pri čemu se mogu razviti određene abnormalne pojave, kao što je formiranje kompleksa manje vrijednosti ili kompleksa više vrijednosti u cilju kompenzacije. Ali, pod normalnim okolnostima, osjećanje manje vrijednosti ili osjećanje nepotpunosti predstavlja ogromnu pokretačku snagu čovječanstva. Drugim riječima, ljude gura potreba da prevaziđu svoju manju vrijednost, a vuče ih želja da dostignu višu vrijednost.
Adler nije bio propagator hedonizma. Mada je vjerovao kako su osjećanja manje vrijednosti bolna, on nije smatrao da je olakšanje ovih osjećanja nužno izvor prijatnosti. Savršenstvo, a ne prijatnost, bilo je za njega životni cilj.


INTERESOVANJE ZA DRUŠTVO

Tokom prvih godina svog teorijskog rada, dok je tvrdio da su ljudi po prirodi agresivni i gladni moći i zalagao se za muški protest kao nadkompenzaciju za ženske slabosti, Adler je bio na udaru oštre kritike što ističe sebične nagone, a zapostavlja društvene motive u čovjeku. Težnja za višom vrijednošću zvučala je kao ratnički poklič ničeanskog nadčovjeka, kao skladna dopuna darvinističke parole o preživljavanju jačih. Adler je bio pristalica društvene pravde i socijaldemokrata po ubjeđenju, te je proširio svoju teoriju čovjeka time što je uključio i faktor osjećanja zajedništva (1939). Mada se osjećanje zajedništva ispoljava u stvarima kao što su saradnja, međuljudski i društveni odnosi, poistovjećenje sa grupom, saosjećanje i slično, ipak je to i nešto mnogo šire. U krajnjoj liniji, osjećanje zajedništva se sastoji od pomaganja jedinke društvu da dostigne ideal savršenog društva. Osjećanje zajedništva je prava i neizbježna nadoknada za sve prirodne slabosti pojedinačnih ljudskih bića.

Osoba je okružena društvenim miljeom od prvog dana svog života. Saradnja se ispoljava u odnosu između odojčeta i majke, a nadalje je jedinka neprekidno uključena u mrežu međuljudskih odnosa koji uobličavaju ličnost i pružaju konkretne mogućnosti za težnju ka višoj vrijednosti. Težnja ka savršenstvu biva socijalizovana; ideal savršenog društva dolazi na mjesto čisto lične ambicije i sebične koristi. Radeći za opšte dobro, ljudi nadoknađuju svoje pojedinačne slabosti.

Adler je vjerovao da je osjećanje zajedništva urođeno; da su ljudi društvena bića po prirodi, a ne po navici. Međutim, kao i drugi prirodni darovi, ova urođena predispozicija se ne pojavljuje spontano, nego mora da bude dovedena do zrelosti savjetovanjem i vježbanjem. Zato što je vjerovao u korisnost vaspitanja i obrazovanja, Adler je posvetio dosta vremena osnivanju školskih savjetovališta, usavršavanju školstva i popularisanju ispravnih metoda za podizanje đece.

Zanimljivo je pratiti u Adlerovim spisima značajne, mada postepene, promjene u shvatanju čovjeka, od ranih godina njegovog profesionalnog života, kada je bio povezan sa Frojdom, do njegovih zrelih godina u kojima je postigao međunarodni ugled. Za mladog Adlera, čovjekom je upravljala neutaživa žeđ za moći i prevlašću, da bi se nadoknadilo sakriveno, duboko usađeno, osjećanje manje vrijednosti. Za starijeg Adlera, čovjek je motivisan urođenim osjećanjem zajedništva, koje ga vodi ka tome da potčinjava svoju privatnu korist javnom dobru. Predstava o idealnoj osobi koja živi u idealnom društvu prekrila je predstavu o snažnoj, agresivnoj osobi koja vlada društvom i iskorišćava ga. Sebična interesovanja zamijenjena su osjećanjem zajedništva.


STIL ŽIVOTA

Ovo je glavna parola Adlerove teorije ličnosti. To je crvena nit koja se provlači kroz sva Adlerova poznija djela, to je najizrazitija odlika njegove psihologije. Stil života je osnovno sistemsko načelo po kojem funkcioniše individualna ličnost; to je ona cjelina koja komanduje djelovima. Stil života je Adlerovo glavno idiografsko načelo; to je načelo koje objašnjava jedinstvenost ličnosti. Svako ima neki stil života, ali nema dvije osobe sa istim stilom.

Šta se određenije misli pod ovim pojmom? Na ovo pitanje nije tako lako odgovoriti, jer je Adler toliko toga imao da kaže na ovu temu, a često je govorio različite, pa i protivrječne stvari. Dodatnu teškoću predstavlja to što ovaj pojam nije lako razlikovati od drugog adlerovskog pojma - od stvaralačkog samstva.

Svaki čovjek ima isti cilj, da dostigne višu vrijednost, ali postoje bezbrojni načini da se do tog cilja dođe. Neko pokušava da bude savršen razvijajući svoj intelekt, dok neko drugi troši svu svoju energiju na jačanje mišića. Intelektualac ima jedan stil života, a sportista drugi. Intelektualac čita, uči, razmišlja; ona ili on živi mnogo nepokretnije i usamljenije, nego sportski aktivna osoba. Intelektualac uređuje sve detalje življenja - kućne navike, rekreaciju, svakodnevnu rutinu, odnose sa rođacima, prijateljima i poznanicima, društvene aktivnosti - u skladu sa ciljem intelektualnog savršenstva. Sve što se čini, čini se imajući u vidu ovaj krajnji cilj. Svi čovjekovi postupci proističu iz njegovog ili njenog stila života. Čovjek opaža, pamti i uči samo ono što se uklapa u njegov ili njen stil života, a zanemaruje sve ostalo.

Stil života se uobličava vrlo rano u djetinjstvu, neđe oko četvrte ili pete godine, i otada pa nadalje svi doživljaji se talože i koriste u skladu sa ovim osobenim stilom života. Stavovi, osjećanja, apercepcije fiksiraju se vrlo rano, postaju mehanizovani, pa je zato praktično nemoguće kasnije promijeniti stil života. Čovjek može kasnije da stekne nove načine za ispoljavanje svog stila života, ali to su samo konkretne i posebne instance nečega što je u osnovi dato kao stil života vrlo rano.

Šta određuje čovjekov stil života? U svojim ranijim spisima Adler je govorio da je stil života najvećim dijelom određen specifičnim inferiornostima - bilo izmišljenim ili stvarnim - koje je jedna osoba imala. Stil života je kompenzacija za neku posebnu malu vrijednost. Ako je dijete fizički slabačko, njegov stil života će se oblikovati tako da ono čini sve ono što je potrebno da bi se postigla fizička snaga. Tunjavo dijete će težiti intelektualnom savršenstvu. Napoleonov osvajački stil života bio je određen njegovim niskim rastom, a Hitlerova bezumna želja za svjetskom vlašću njegovom polnom nemoći. Ovo jednostavno objašnjenje ljudskih postupaka, koje je toliko plijenilo Adlerove čitaoce i bilo široko primjenjivano na analize karaktera tokom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka, nije zadovoljavalo i samog Adlera. Bilo je previše uprošćeno i previše mehanicističko. Tragao je za dinamičnijim načelom i našao ga u stvaralačkom samstvu.


STVARALČKO SAMSTVO

Ovaj pojam predstavlja krunu Adlerovog rada u oblasti teorije ličnosti. Kada je otkrio stvaralačku moć samstva, svi ostali njegovi pojmovi bili su potčinjeni ovom; evo najzad primarnog pokretača: nađen je kamen mudrosti, eliksir života, prauzrok svega ljudskog, za čim je Adler odvajkada tragao. Jedinstveno, dosljedno, stvaralačko samstvo vlada sklopom ličnosti.

Kao i druge prauzroke, stvaralačko samstvo vrlo je teško opisati. Možemo posmatrati njegove posljedice, ali ne i njega samog. To je nešto što posreduje između draži koje djeluju na osobu i odgovora koje osoba daje na te draži. U suštini, doktrina o stvaralačkom ja postulira da ljudi sami prave sebi ličnosti. Oni ih grade od sirovine dobijene nasljeđem i iskustvom.

Nasljeđe ga (čovjeka) oprema jedino izvjesnim sposobnostima. Sredina mu daje jedino izvjesne utiske. Ove sposobnosti i utisci, kao i način na koji ih on »doživljava« - to će reći, tumačenje tih doživljaja - predstavljaju cigle (ili, drugim riječima, njegov stav prema životu) koje određuju njegov odnos sa spoljašnjim svijetom. Stvaralačko samstvo je kvasac koji djeluje na činjenice iz svijeta i pretvara ih u ličnost koja je subjektivna, dinamična, sjedinjena, lična i osobeno stilizovana. Stvarlačko samstvo daje smisao životu; ono stvara cilj, kao i sredstvo da se do njega dođe. Stvaralačko samstvo je aktivno načelo ljudskog života i nije daleko od starijeg pojma duše.

Na kraju, možemo zaključiti da je Adler uobličio jednu humanističku teoriju ličnosti, koja je bila antiteza Frojdovom shvatanju individue. Pripisujući ljudima čovjekoljublje, humanost, saradnju, stvaralaštvo, osobenost i svijest, Adler je povratio u njima osjećanje ličnog dostojanstva i vrijednosti, koje je psihoanaliza bila u priličnoj mjeri razorila. Umjesto sumorne materijalističke slike koja je užasnula i zgadila mnoge Frojdove čitaoce, Adler je ponudio portret ljudske vrste, koji je mogao mnogo više da zadovolji, da
otvori nadu, i koji je bio mnogo laskaviji za ljude. Adlerovo shvatanje o prirodi ličnosti poklapalo se sa popularnom idejom da pojedinci mogu da budu i gospodari, a ne samo žrtve svoje sudbine.


KARAKTERISTIČNA ISTRAŽIVANJA

Adlerova empirijska zapažanja sastoje se najvećim dijelom od rekonstrukcije prošlosti po sjećanju pacijenata u terapeutskoj situaciji, i od procjene njihovog aktuelnog ponašanja na osnovu onoga što sami ispričaju o tome. Evo nekoliko primjera Adlerovih istraživačkih aktivnosti.

Redoslijed rođenja i ličnost - U skladu sa svojim interesovanjem za društvene činioce ličnosti, Adler je primijetio da ličnosti najstarijeg, srednjeg i najmlađeg đeteta u porodici pokazuju tendenciju da se razlikuju u velikoj mjeri. On pripisuje ove razlike tome što svako dijete, kao član društvene grupe (porodice), ima različita iskustva.

Prvorođeno, ili najstarije, dijete privlači dosta pažnje odraslih dok se ne rodi drugo dijete; onda biva najednom svrgnuto s položaja miljenika i mora da dijeli naklonost svojih roditelja sa novorođenom bebom. Ovaj doživljaj može da uslovi starije dijete na razne stvari, kao što je mržnja prema ljudima, obezbjeđivanje od budućih iznenadnih obrta sudbine, osjećanje nesigurnosti. Starija đeca su, takođe, sklona da se okrenu prošlosti u kojoj su neprikosnoveno bila u centru pažnje. Adler je primijetio da su neurotičari, kriminalci, pijanice i perverzni često bili prvorođena đeca svojih roditelja. Ako roditelji mudro pripreme dijete za pojavu rivala, ono ima više šansi da se razvije u odgovornu, zaštitničku osobu.

Drugo, ili srednje, dijete odlikuje se time što je ambiciozno. Ono stalno pokušava da pretekne svog starijeg brata ili sestru. Ono je, takođe, sklono buntovništvu i zavidljivosti, ali je ipak, sve u svemu, bolje prilagođeno i od starijeg i od mlađeg brata ili sestre.

Najmlađe dijete je razmaženo. Odmah poslije najstarijeg, ono ima najveće šanse da postane nemoguće dijete i neprilagođen odrasli.

Mada prva provjeravanja Adlerove teorije redoslijeda rođenja nijesu išla njoj u prilog, kasnije je, primjenom savršenijih metoda eksperimentisanja u socijalnoj psihologiji, došlo do upečatljivih potvrda Adlerove teze, što je podstaklo i veliki broj drugih istraživanja. Kao ilustracija može da posluži podatak iz jednog pregleda iz 1973god, po kome su se tokom samo pet godina, od 1967. do 1972, pojavile 272 nove studije na temu redoslijeda rođenja.

Rana sjećanja - Adler je osjećao da ono čega neko može najranije da se sjeti predstavlja važan ključ za razumijevanje njegovog osnovnog stila života. Na primjer, jedna đevojka je svoj odgovor na pitanje o najranijem sjećanju počela ovako: “Kada sam imala trigodine, moj otac”... Ovo ukazuje da je ona više zainteresovana za svog oca, nego za majku. A onda je nastavila sa pričom da je otac doveo kući dva ponija - za stariju sestru i nju - i da je starija sestra vodila svog ponija ulicom za uzdu, dok je nju njen poni vukao po blatu. Ovo je sudbina mlađeg đeteta - da bude uvijek iza starijeg brata ili sestre u nadmetanju - i to ga motiviše da pokuša da pretekne favorita. Njen životni stil se odlikuje snažnom ambicijom, težnjom da bude prva, dubokim osjećanjem nesigurnosti i razočaranja i neodoljivim preosjećanjem neuspjeha.

Mladić koji se obratio za pomoć zbog jakih napada bezrazložnog straha sjetio se ove scene iz ranog detinjstva: “Kada sam imao otprilike četiri godine, sjeđeo sam na prozoru i posmatrao neke radnike kako grade kuću na drugoj strani ulice, dok je moja majka plela čarape”. Ovo sjećanje pokazuje da je ovaj mladić bio mažen kao dijete, jer sadrži motiv brižne majke. Činjenica da on posmatra druge kako rade govori da je on, po svom stilu života, više sklon da bude posmatrač, nego učesnik. To se otkriva i u tome što njega spopadne strah uvijek kada treba da krene na ljetovanje. Adler mu je predložio da nađe zanimanje u kojem će moći da dođe do izraza njegova sklonost posmatranju i zapažanju. Pacijent je prihvatio ovaj savjet i postao uspješan trgovac umjetničkim predmetima.
Adler je koristio ovaj metod i sa grupama, a ne samo sa pojedincima, nalazeći da je vrlo podesan i ekonomičan za proučavanje ličnosti. Rana sjećanja se danas koriste kao jedna od projektivnih tehnika.

Doživljaj djetinjstva - Adler je naročito bio zainteresovan za razne vrste ranih uticaja koji predodređuju dijete za pogrešan stil života. On je otkrio tri važna činioca: 1) đeca sa nedostacima, 2) razmažena đeca i 3) zapuštena đeca. Đeca sa fizičkim ili duhovnim nedostacima nose veliki teret i vjerovatno će se osjećati nespremna da se suoče sa zadacima koje pred njih postavlja život. Ona sebe smatraju neuspješnim, a često to stvarno i jesu. Međutim, ako ih roditelji razumiju i ohrabruju, ova đeca mogu da nadoknade svoje nedostatke i da pretvore svoje slabosti u nove izvore snage. Mnogi ugledni ljudi su počeli svoj život sa nekim organskim nedostatkom zbog koga su se trudili da to kompenzuju. Adler je bio neumoran u ponavljanju svojih osuda maženja đece, smatrajući da ništa gore od toga ne može da zadesi dijete. Razmažena đeca nijesu u stanju da razviju osjećanje za društvo; ona postaju despoti koji očekuju od društva da se pokorava njihovim sebičnim željama. Adler ih je smatrao potencijalno najopasnijim slojem društva. Zanemarivanje đeteta, takođe, ima nesrećne posljedice. Oni koji su u djetinjstvu nailazili samo na grubosti, postaće neprijatelji društva kad odrastu. Njihov stil života obilježen je potrebom da se svete. Ove tri okolnosti - fizički nedostaci, maženje i zanemarivanje - stvaraju pogrešna shvatanja o svijetu i kao ishod daju bolestan stil života.


Izvor: 
K. Hol i G. Lindzi – Teorije ličnosti



Alfred Adler: ĐECA KOJA SE TEŠKO VASPITAVAJU

Već prvih dana đečijeg života možemo zapaziti da se u đetetu javlja osjećanje nježnosti. Dijete počinje da se interesuje za svoju okolinu i majka je, naravno, prva !ičnost na koju je to interesovanje upravljeno. To je veoma važan događaj, jer znači da se dijete budi iz svoje usamljenosti i formira sebi svijet u kome i drugi ljudi igraju ulogu, da se, dakle, s njima združuje i uči združivati. Funkcija majke nije samo u tome da dijete donese na svijet, već joj njena uzvišena dužnost nalaže da đetetu bude saputnik, sadrug na koga se dijete može osloniti i kome se smije povjeriti, koji je đetetu koristan i koji ga štiti. I tako dijete preko te privezanosti za majku počinje da stiče osjećanje zajednice; ono više nije samo sa svojim potrebama, ono stupa u zajedničku vezu, u jedan novi krug odnosa, koji u početku obuhvata samo dijete i majku.

Sad već možemo sagledati đe nastaje budući razvitak i počinju prve zablude. Prva zajednica mora da bude samo priprema za mnogo veće zajednice, porodicu i spoljnji svijet. To je početak socijalnog čovjeka.

Čovjek ne postoji sam, samo za sebe, on nije izdvojen iz cjeline, već pomoću funkcije majke treba da nađe prelazni put da se stavi u vezu sa ljudskim društvom i da se smatra kao jedan dio njegov. Prema tome se i njegove životne formule moraju razvijati i upravljati. Taj prelaz može promašiti svoj cilj ako dijete nema majke, ako je predato u ruke ljudima koji ne preuzimaju na sebe funkciju majke, kao što je to slučaj sa đecom koja se daju na ishranu; ovakvu đecu niko ne voli, guraju ih iz ruke u ruku, za njih niko nema topline i ona su zbog toga prinuđena da traže takvu životnu formu u kojoj će se osjetiti sama, usamljena, jer stalno vjeruju da su drugi prema njima neprijateljski raspoloženi. Mi i ovđe već možemo pogoditi kakve će biti pojedine odlike jednog takvog đeteta. Stalno odbacivano, stalno gonjeno, takvo dijete, sa kojim se stalno grubo i surovo postupalo, odrašće kao u kakvoj neprijateljskoj zemlji. I premda ja ovđe imam u vidu samo jedan ekstreman slučaj, ipak vrlo često za čitavu grupu đece i ljudi proizašlih iz takvih okolnosti možemo reći: ovđe nije uspio prelaz ka osjećanju zajednice.

To je međutim neobično značajno, jer će jedno takvo dijete uvijek ostati usamljeno, neće se približavati ljudima i sa njima stupati u bliske veze, na njemu će se ispoljiti nedostaci u svima onim funkcijama koje pretpostavljaju razvijeno osjećanje zajednice. Jesu li to možda beznačajne sitnice? To su najvažnije stvari, koje se uopšte javljaju u životu mladog ljudskog bića. Ne samo da ono ni sa kim neće zasnivati ni održavati prijateljstvo, već će mu nedostajati i sve vrline, kao vjernost, požrtvovanje i pomaganje bližnjih, obzir prema pogreškama drugih ljudi itd. Svima onima koji se bave đecom iskrsnuće pred oči ogroman broj đece, koja su odrasla na pogrešnom tlu. I sami ste imali prilike da upoznate đecu koja su bezobzirna prema svojim drugovima, svojim roditeljima i učiteljima, koja nikad ne mogu da se slože sa drugima, uvijek moraju da se svađaju i da vrše grubosti. A kad se izbliže zagleda, vidi se odmah da je tu po srijedi nedostatak majke, koja je ili promašila ili iz ma kakvih razloga svoju prirodnu dužnost i zadatak nije izvršila.
Ali pri tom ne smijemo odveć mnogo bacati samo na majku, ona možda zbog svog rada, a često i zbog cjelokupne svoje sudbine, nije bila u mogućnosti da učini više, i dijete je oskudijevalo u majci. Majka je u ovakvom slučaju sasvim razorila osnovne principe vaspitanja. Da bi se kod jednog đeteta izazvala i postigla mržnja, najbolje je kažnjavati ga. Ali đe je, međutim, granica pri kojoj dijete prestaje da osjeća tu privezanost uz majku? Mi smo upoznali ogroman broj ljudi, ne samo đece već i odraslih, čiji je život izopačen isključivo i jedino zato što privezanost za majku i opštu ljudsku zajednicu nije bila uspjela. Pretpostavka da majka voli svoje dijete, ali da je pogrešno sa njim postupala, za nas nije nikakav protivrazlog. Njoj se isto tako ne može ni prebaciti, ona drukče nije umjela. I tako se javljaju ta usamljena đeca, koja zauzimaju borben stav, kvare svaku igru, ne mogu da se slože sa drugima u nekom zajedničkom poslu i tome slično; u povoljnim slučajevima ona vjerovatno mogu i sama za sebe živjeti, ali će propasti zbog hladnoće koja iz njih bije. Ovo doduše neće svako razumjeti, ali će svako osjetiti. Tako ovakva đeca stupaju na druge važne funkcije potpuno rđavo pripremljena.

Razvitak ljudskog govora, na primjer, pretpostavlja taj kontakt između čovjeka i čovjeka.On je i postao iz tog bliskog kontakta i, šta više, on je jedna nova veza za spajanje pojedinca sa njegovom okolinom. Redovno ćemo naići na pojavu da je razvitak govora poremećen, ako dijete nije pravilnim putem dovedeno u vezu sa spoljnjim svijetom. Ovđe nastupa bezbroj slučajeva na koje nailazimo kod đece sa sporim razvijanjem govora, na primje đeca koja mucaju, kod koje uvijek možemo ustanoviti ne to da majka nije bila prožeta ljubavlju, već da kontakt sa drugim ljudima nije uspio. Vidio sam dosta đece koja su zbog svog mucanja jako potištena; takve pojave nećemo moći ukloniti prije nego što otkrijemo uzroke. Moramo pojačati kontakt te đece; ali za to je potrebno odviti cio životni tok đeteta, a to neće poći za rukom onome koji se grubom pesnicom poduhvati takvog posla, već samo onome koji umije zastati, razmisliti i dijete pridobiti za svoje planove. Ja sam vidio jedno devetogodišnje dijete, koje je prerano oduzeto od svoje majke i dato na čuvanje i odgoj jednoj seljanki, koja za dijete nije imala nikakvog razumijevanja. Kad je došlo vrijeme da dijete pođe u školu, pokazalo se da kod njega razvitak govora gotovo nije ni postojao. Prema ljudima se ophodilo kao neprijatelj, a za stupanje u kontakt sa njima putem govora nije bilo pripremljeno. To dijete se ni sa kim nije sprijateljilo, nikome ništa nije imalo da pruži, i tako nije preostajalo ništa drugo nego da se odvede iz mjesta đe je do tada boravilo i smjesti u jednu zajednicu da bi se tu izvršio kantakt đeteta sa ostalom đecom i spoljnjim svijetom uopšte.

Nije samo govor ugrožen takvim kobnim razvitkom. To važi i za razvitak razuma u funkciju, koja treba da ima sveopštu važnost. Ako ja pravilno mislim ili vjerujem da tako mislim, onda moram pretpostavljati da i svaki razuman čovjek misli isto kao i ja. A kako ću to da provjerim ako mi za to nedostaje kontakt sa drugim ljudima? To mi je dakle nemoguće, ako prema ostaloj svojoj okolini stojim kao kakav neprijatelj. Zato ćemo kod takve đece zapaziti da se u svom umnom razvitku nalaze ispod prosječnoga.

Za čovjeka koji živi sam moral je najsuvišnija stvar na svijetu. Usamljenom čovjeku nije potreban nikakav moral. On se javija kao osjećanje zajednice, opštedruštvena funkcija, kao životna forma ljudi koji međusobno stoje u vezi. Ako kod đeteta naiđemo na nemoral, možemo biti sigurni da je tu poremećena veza sa drugim ljudima. Dogod nju ne uspostavimo, ne možemo ni pomišljati da dijete moralno vaspitavamo.
To važi i za sva estetska osjećanja itd, ukratko sve ono što odlikuje čovjeka i stoji u vezi sa razvitkom njegovog osjećanja zajednice.



Kad bi bilo đece koja su već po nasleđu tako rđava da im se ne može pomoći, i koja se bezuslovno moraju iskvariti, onda bi se jedva isplatilo baviti se pedagogijom, ponajmanje kad su u pitanju takva đeca. Ali još niko nije nikad bio u stanju da odredi mjeru rđavog nasljeđa, koja bi opravdala zaključak da od takve đece neće biti nikad ništa. Uvijek je bivalo obratno, to jest kad god vaspitaču nije polazilo za rukom da izvede dijete na pravi put, on se pozivao na rđavo nasljeđe. Ja sam vidio đecu sa veoma rđavim nasljeđem, koja su postala najbolja. Kada, dakle, neki vaspitač misli da zbog nasljeđa ne može ništa postići (pritom izuzimam defektnu đecu), savjetujem mu neka pušti da to neko drugi pokuša. Tačno je da ima teških slučajeva, i mi smo se često krvavo znojili, ali se ipak otišlo naprijed. I ja sam kad bih stajao na stanovištu da se u izvjesnim slučajevima ne može ništa učiniti zbog nasljednog opterećenja, ipak bih utoliko pouzdanije bio uvjeren da bi mi moglo poći za rukom da kod sve đece, i sa dobrim i sa rđavim nasljeđem, postignem vidljiv rezultat, ukratko rečeno: dijete se može uvijek iskvariti, bilo da ima dobro ili rđavo nasljeđe. Prema tome, nasljeđe ne može igrati tako značajnu ulogu, kako se to još dan danas smatra, naročito u medicinskom ispitivanju, đe, po pravilu, nedostaje svako pedagoško rasuđivanje. Naravno da i u tome postoji izvjesna veza, i ona se mora jasno istaći: dijete sa zakržljalim organima - a to bi bilo to rđavo nasljeđe - lakše nego neko drugo zapada u položaj koji izaziva jako osjećanje nedoraslosti. Utvrditi to - zadatak je naše nauke i polazna tačka svih naših posmatranja. No mi vrlo brzo uviđamo da je to samo reliativna stvar, jer se dijete sa rđavim nasljeđem u povoljnim prilikama ponaša u najmanju ruku isto onako kao dijete sa dobrim nasljeđem u rđavim prilikama. Ako sad jedno tako slabo sazdano dijete zapadne uz to i u rđave prilike, ako se za takvo dijete ne nađe jedan potpuno odgovarajući vaspitni plan, onda je vrlo lako moguće da je ovđe vaspitanje uzaludno i da se samo rđavi rezultati postižu. Smatram medutim za neuputno i nemoguće da jedan pedagog zastupa takvo gledište, jer je njegov zadatak prije svega da u sebi nosi aktivni optimizam i da ga prenosi na svoju đecu. Prije nego što se đeca zbog svog nasljeđa uklanjaju na stranu, trebalo bi pokušati sa našom metodom.

Kao što ste osjetili između redova moga izlaganja, ja ne vjerujem u talenat. Sve je samorazrađena stvaralačka snaga. Gete kaže: “Genije je možda samo vrjuednoća!” Ono što traži škola, što traži život, to može ispuniti svako razborito dijete. Kada se međutim, po onoj klasičnoj krilatici: “Marljivome slobodan put”, vrši podjela na darovitu i nedarovitu đecu, tada se postižu veliki neuspjesi, koji su se pokazali baš u tim izvanredno darovitim razredima.

Htio bih da ukažem na jednu opasnost, kojoj podliježu vaspitači koji odveć mnogo polažu na darovitost. Kad đetetu ulijete u glavu da je darovito, može se vrlo često dogoditi da ono više uopšte neće da se trudi i postaje oholo i uobraženo. Sa socijalnog stanovišta to je pogrešno. Ali to još nije ono što je najgore. Ako takvo dijete na svome daljem putu kroz život naiđe na teškoće, može se dogoditi da će se ono više bojati poraza, nego što će željeti uspjeha; tada počinju kolebanja i sumnje, javljaju se nervna oboljenja, dijete zastaje i ne može dalje da napreduje. Sjetimo se samo takozvane čudno obdarene đece. Ona često rđavo završavaju. Zatim postoji i druga strana. To su takozvana nedarovita đeca, u što ja uistini ne vjerujem. Zato sam protiv deobe na darovitu i nedarovitu đecu. Ne vjerujem da će to donijeti ma kakvog uspjeha u budućnosti. Međutim, znam da se darovitima time ništa ne koristi, dok se nedarovitima šteti.

Treba da se učimo postupati sa đetetom kao sa ravnopravnim bićem. To će lakše postići onaj koji već u sebi nosi sklonost da u drugome gleda ravnopravnog čovjeka. Ko te sklonosti nema, tome će teško polaziti za rukom da se prema đetetu osjeća kao ravnopravan drug. A to mora prethoditi svemu. Cjelokupno vaspitanje mora biti usredsrijeđeno na to da je prirodno osjećanje nedoraslosti, zaostalosti ili zakržljalosti uputi na stazu korisnog i rasprostre na oblast korisnog. A tu spada i ravnopravnost. Ja ne vjerujem u sposobnost ili nesposobnost đeteta, već vaspitača.

Нема коментара:

Постави коментар