Follow by Email

среда, 20. април 2011.

Istorija psihologije

Misli o psihičkom čovjeku sreću se u najranijoj pisanoj i usmenoj zaostavštini ljudi, sve dokle doseže istorijsko pamćenje. Već u prvim predanjima, religijama, filozofijama, u magjji i, posredno, u umjetničkim tvorevinama postoji svijest o čovječijem duhu kao dijelu kosmosa. Poslije nekoliko hiljada godina moderna psihologija ponovo se vratila tim tvorevinama tražeći u njima dokaze za svoje tvrdnje.

Već oko VI vijeka p.n.e. psihološka misao dobija svoju sistematičnost u okviru rane grčke filozofije. Cijela priroda, uključujući i materiju, imala je svoju dušu, jer je sve u kretanju, a to se ne može zamisliti bez unutrašnjeg agensa. Tales je smatrao da magnet pomoću svoje duše privlači gvožde. Po Heraklitu, sve je u vječnoj promjeni, a vatra je duša supstance, jer je u stanju da je mijenja. Cjelokupno saznanje mora proći kroz čula, kako su to mnogo kasnije tvrdili i engleski empiristi. Demokrit je opisivao glavu kao organ mišljenja, a srce kao organ ljutnje. Pitagora se nije bavio čulima već apstraktnim vrijednostima brojeva. Smatrao je da su tijelo i duh različiti i da duh kasnije napušta tijelo, kako su to razradili hrišćanski filozofi. Nešto prije Platona, Protagora je glasovitom izrekom “Čovjek je mjerilo svih stvari” postavio problem subjektivnosti saznanja.

Sa Platonom i Aristotelom počinje novo poglavlje drevne psihologije. Prema Platonu, čula su nepouzdana kao izvor saznanja i mogu dati samo aproksimacije. Konkretan podatak može biti različit, ali on će, blagodareći idejama, moći da bude valjano klasifikovan. Rasuđivanje idejama daje pravo saznanje, a ne čulno opažanje.

Aristotel je sistematizovao saznanja svoje epohe i u oblasti psihologije, nastojeći da održi sve prilaze. Postoji pet osnovnih čula, ali i još jedno, šesto, koje kombinuje i usklađuje rad prethodnih. Čovjek se mora osloniti na svoja čula, ali ona mu neće mnogo vrijeđeti ako su vođena rđavom logikom, kao što ni najbolja logika ne pomaže ako je zasnovana na pogrešnim zapažanjima. U oblasti učenja postavio je i klasične zakone asocijacija po sličnosti, kontrastu i dodiru. Jasnije nego do tada govorio je o osjećanjima, a njegov pojam o katarzi, svojevrsnom očišćenju kroz identifikaciju sa junacima pozorišne igre, nagovijestio je kasnija razmatranja nesvjesnog.

Period nailaska hrišćanstva je ujedno i period kad psihološka učenja bivaju izmještena u religijske knjige. Ranija religijska učenja na Dalekom istoku prevashodno su se bavila psihološkim odnosom prema sopstvenom biću, konkretnom i transcendentnom svijetu, a sa izrazitim monoteističkim učenjima Bliskog istoka ti odnosi su jasno definisani u svetim knjigama. Snažna vjerovanja ljudi pokrila su većinu psiholoških problema i dugo iza toga psihološka razmatranja su ili izostala, ili su se nalazila pod okriljem religije i u njenoj službi.

Krajem IV i početkom V vijeka sveti Augustin je u okviru hrišćanske teologjje (prije raskola na pravoslavlje i rimokatolicizam) ponovo postavio problem sokratovske ere (“Poznaj samoga sebe”) i ponovo se okrenuo samoposmatranju (introspekciji) kao glavnom izvorištu istina. Kao svjedok razvoja dezintegracionih procesa u velikom Rimskom carstvu, Augustin naglašava problem slobode volje, iz koje izviru svi modaliteti ponašanja. Ona bi morala uspostaviti odnose samo sa transcendentalnim bićem, a ne sa konkretnim činiocima ponašanja. Nekoliko vjekova kasnije, ali u duhu istog teološkog nasljeđa, Domentijan i Teodosije (sredina i kraj XIII, početak XIV vijeka) iznosili su slične teze. One su vladale evropskom duhovnom scenom sve do dogmatskog raskida dvije crkve sredinom XI veka. Istočna crkva ih je zadržala (zajedno sa osnovnom dogmom da Bog ne može imati predstavnika na zemlji - papu - sa božjim atributima, jer bi on prekinuo transcendenciju i uveo prototip autoritarnih odnosa). U Zapadnoj crkvi razvijana je dogma okrenuta, između ostalog, pitanjima konkretnog svijeta i u okviru toga pitanjima dinamičnog razvoja materijalne civilizacije. Tu se pretežno i razvila psihologija kao naučna disciplina. Vjesnik njenog izlaska iz kruga teologije bio je Toma Akvinski, teolog iz sredine XIII vijeka, na razmeđi dogmatskog raskola i renesanse. Vjera i volja i dalje stoje u središtu duhovnog života, ali sada uz prisustvo razuma, čiju je ulogu još Aristotel naglašavao. Razum sa svojim rezonovanjem nije ničemu suprotstavljen, i kao takav nadređen je svemu ostalom. Logika je formalne prirode i čisto rezonovanje može da obuhvati iracionalne sadržaje (vjerovanja i htijenja) sa potpunom legitimnošću zaključivanja. Taj dio učenja Akvinskog postao je integralni dio načina mišljenja Inkvizicije, a mnogo kasnije, u našem stoljeću, postao je dio tekućih ideologija, koje su svoje iracionalne sadržaje zaodijevale u ruho racionalizma logičke opravdanosti.

Duh renesanse takođe je nastojao da stavi razum u službu iracionalnih ideja. Spisi Makijavelija ne otkrivaju samo kako se razmišljalo o čovjeku i njegovom tadašnjem društvu, već analitički opisuju kako se formalno-logičkim zaključivanjem mogu braniti i sprovoditi iracionalni individualni prohtjevi.

Poslije renesanse oživjela su stara pitanja o odnosu tijelo-duh i čulo-ideja. Dekart (prva polovina XVII vijeka) je formulisao dualistički koncept čovjeka: postoji duh koji nema supstance i rasprostrtost, kao i tijelo koje je materijalne prirode i ima svoju ekstenziju. Duh je vječan i ima svoje transcendentne zakone kretanja, a tijelo je smrtno i podliježe mehaničkim i fiziološkim zakonima. Stanje jednog i drugog može biti pod međusobnim uticajem. Duh može imati i nesvjesne oblike.

Koncept dualizma i interakcije otvorio je metodološke mogućnosti za načine mišljenja koji preovladuju i u savremenoj psihologiji, što neke i navodi na ocjenu da je Dekart utemeljivač moderne psihologije. Džon Lok (druga polovina XVII v.) smatrao je da je čovjek tabula raza, odnosno neispisani list, koji biva popunjen čulnim utiscima, a ideje su samo njihova kombinacija. On je otvorio poglavlje, kasnije poznato kao engleski empirizam, s predstavnicima Hjumom, Milom i Bejnom, prema kome zakoni asocijacija imaju osnovnu ulogu u mentalnom razvoju, što približno odgovara teorijama učenja u našem stoljeću. Kao protivteža tome javio se Berkli (početak XVIII v.) sa tezom da se konačna realnost može shvatiti samo umom a ne čulnim podacima i neposrednim sredinskim uticajem.

Iz tih učenja proizašao je osnovni problem psihologije prošlog stoljeća, definisan kao odnos duha i tijela, sa porukom o “mudrosti tijela”. Tada je, među prvima, spektakularne oglede sa ekstirpacijom, odnosno vađenjem djelova nervnog sistema izvršio francuski fiziolog Flurens (prva polovina XIX v.), s namjerom da utvrdi međuzavisnost fiziološkog i psihološkog. Golubovi (sa kojima je kasnije radio i Skiner) nijesu mogli da održavaju ravnotežu ili nijesu umjeli da samostalno polete (lećeli su samo ako se bace iz ruke), u zavisnosti od toga koji im je dio mozga bio odstranjen. Uslijedile su analize čovjekovog centralnog nervnog sistema poslije utvrđenog postojanja centara za govor i značenje riječi, za motorne funkcije, izmjerena je brzina nervnog impulsa. Oko sredine stoljeća pojavila se u Rusiji mala, ali izuzetno značajna knjiga Sečenova “Refleksi velikog mozga”, o fiziološkim osnovama psihičkog života, koja će omogućiti kasniju pojavu Pavlova.

Okretanje ka “tijelu” nije bilo toliko značajno po prikupljenom znanju, koliko po metodološkoj orijentaciji. Čovjek je oduvijek bio i prirodno (a ne samo društveno) dat, psihologija je oduvijek bila barem djelimično prirodna nauka, a sada je, baveći se fiziologijom iz svog ugla, prihvatila i razvijala objektivne metode. Fehnerovi i Veberovi zakoni su u okviru “psihofizike” nastojali da kvantifikuju odnos između veličine (fizikalističke) draži i odgovarajućeg čulnog osjećaja. Učinjeni su i pokušaji mjerenja mentalne aktivnosti pomoću kvantifikacije vremena reakcije na podsticaj.

Tokom posljednje četvrtine prošlog vijeka psihologjja ulazi u svoju “akademsku” fazu - razvija se pretežno na univerzitetima. Fiziološka istraživanja su dostigla granicu tadašnjeg tehnološkog razvoja, i psihologija se sada više bavi čistim mentalnim problemima, mada stalno nastoji da ih kvantifikuje. Ebinghaus je mjerio broj ponavljanja da bi se naučila lista besmislenih slogova (radi “čistog” pamćenja i zaborava), kao i vrijeme koje je proteklo do zaborava, da bi kvantifikovao i grafički prikazao oba procesa.

Vunt je osnovao slavnu laboratoriju u kojoj su vršeni ogledi po ugledu na prirodne nauke, praćeni introspektivnim iskazima subjekata. Vunt je izvršio širok uticaj na razvoj evropske i angloameričke psihologije.

Tokom XIX vijeka postojale su uglavnom dvije psihološke škole: funkcionalizam i strukturalizam. To ipak nijesu, u današnjem smislu, bile prave škole – psiholozi su se više razlikovali po metodološkoj orijentaciji (razlike su bile manje no danas), kao i po pretpostavkama koje su više pomjerale naglasak u teorijskom mišljenju no što su bile međusobno isključive. Krajem vijeka već su se nazirali pravci novijih istraživanja, a početkom našeg stoljeća psihologjja se počela diferencirati u nove škole, radikalne po svojim učenjima, koje su se ne samo između sebe znatno razlikovale, već su otvoreno ili skriveno bile međusobno isključive. Većina pojmova i termina u savremenoj psihologiji potiče iz tih škola.
Najranije je teorijski konstituisana i sa najrazrađenijom metodologijom se svojevremeno pojavila ruska, kasnije sovjetska fiziologija više nervne djelatnosti. I. Pavlov je još 1904. godine dobio Nobelovu nagradu za otkriće uloge “psihičkog” u mehanizmima varenja (više od pola vijeka to je bila jedina Nobelova nagrada u psihologiji i graničnim oblastima). Sredinom stoljeća škola je proglašena zvaničnom društvenom školom, ali je kasnije taj stav prećutno napušten. Izvršila je veliki, vjerovatno najveći uticaj na razvoj koncepta o savremenom čovjeku.

Biheviorizam se razvijao pretežno u SAD, pod znatnim uticajem koncepta i metodologije objektivističke psihologije (manje zvaničan, ali prihvatljiviji naziv za fiziologiju više nervne djelatnosti). Javio se nekoliko godina poslije ruske škole, ali je tek 30-ih godina izašao u javnost sa spektakularnim rezultatima i dugo je ostao (sada nešto manje) najrasprostranjenija škola u svijetu.

Istovremeno se konstituisala psihoanaliza u okviru centralnoevropske i judeohrišćanske kulturne tradicije. Bila je razumljiva laičkoj javnosti, posebno zbog dramatičnih prikaza pojedinih slučajeva, a i mnogi kulturni i javni radnici bili su pod njenin uticajem, tako da je veći uticaj vršila na široku no na profesionalnu javnost.

Najapstraktnija i po broju pristalica najmanja škola bila je geštalt psihologlja. Javila se kad i ostale, ali prvo u ekskluzivnim krugovima neokantovaca, a zatim u uskim profesionalnim krugovima, koji su, istina, pokušavali da je učine dostupnom široj javnosti, ali bez većeg uspjeha. Kao izrazita “otvorena” (njemačka) škola, i njeni predstavnici su, slično psihoanalitičarima, morali da emigriraju sa pojavom nacizma (pretežno u SAD). Tridesetih godina u Francuskoj i Švajcarskoj obrazuje se i ubrzano razvija genetsko-strukturalistička škola (u polazištima je slična sa nešto ranije razvijenom školom kulturno-istorijskog prilaza u Sovjetskom Savezu). Iako u nazivu naglašava genetske komponente razvoja, u kasnijim fazama škola se više bavila problemima čovjeka. U međuratnom razdoblju ponovo se aktuelizuju personalistički i egzistencijalistički prilazi u psihologiji, koji su kasnije, zajedno sa humanističkom psihologjjom, davali vidno obilježje novijim metodološkim orijentacijama savremene psihologije.

U drugoj polovini našeg stoljeća javljaju se “neo” varijante prethodnih škola, sa dosta velikim međusobnim razlikama, zavisno od stanovišta autora. U Sovjetskom Savezu razvija se i postaje sve važnija kulturno-istorijska škola, začeta još 30-ih godina, ali dugo u sjenci objektivističkih orijentacija zvanične psihologije. U SAD i u drugim sredinama javlja se humanistička psihologija, sa dosta neodređenom metodologijom i eklektičkim određenjem predmeta psihologije, tako da se ne može nazvati pravom školom, tim prije što tu orijentaciju preuzimaju i neki značajni predstavnici drugih škola. Za sada ona se tumači više kao protest protiv vrijednosnog zanemarivanja čovjeka u psihologiji.

Od sredine prošlog vijeka uočljivi su i pokušaji da se psihologija praktično uključi u tokove društvenog razvoja, naročito u vezi sa tekućom industrijskom revolucijom i novim pravcima razvoja civilizacije. Ti pokušaji nijesu imali većeg značaja sve do pojave Bine-Simonovog testa (1905) za mjerenje opšte inteligencije đece školskog uzrasta, kojim se psihologija neposredno i široko uključila u tadašnju reformu školstva u Francuskoj. Nešto kasnije, mjerenjem sposobnosti vršen je odbir ljudstva za gradski saobraćaj u Njemačkoj, a tokom I svjetskog rata u SAD je izvršeno ispitivanje oko 2 miliona ljudi testovima Alfa i Beta da bi se izvršila selekcija za pojedine rodove vojske. Odgovornost takvih intervencija bila je velika, one su se na očigledan način pokazale uspješnim, to je otvorilo put za široko uključivanje psihologije u praktično ničim ograničene oblasti društvenog i individualnog ponašanja. Između ostalog, naročito je značajna bila intervencija u oblasti ljudskih sposobnosti, koje su u novim civilizacijskim uslovima postale kritična pretpostavka opšteg društvenog razvoja.

Neposredno uključivanje psihologije u društvene tokove otvorilo je široke mogućnosti za razvoj psihologije kao profesije, u zavisnosti od ekonomskih i društveno-političkih okolnosti.



PREDMET PSIHOLOGIJE

Psihologija se već na svom prvom koraku, tj. pri pokušaju da definiše svoj predmet izučavanja, nalazi u nedoumici. Psiholozi se ne slažu u tome šta treba da izučavaju. Možemo razlikovati tri osnovne koncepcije psihologije, odnosno tri definicije predmeta psihologije:

1) Prema prvom, klasičnom shvatanju, psihologija je isključivo nauka o pojavama i procesima svijesti. Osnovna metoda takve psihologije je introspekcija.

2) Prema drugom, bihejviorističkom shvatanju, koje je oformljeno u drugoj deceniji ovog vijeka, psihologija je isključivo nauka o ponašanju organizama. Ponašanje se izučava na osnovu spoljašnjeg, objektivnog posmatranja.

3) U treću grupu shvatanja svrstavamo različite oblike ,,srednjih" i „sintetičkih" ili „eklektičkih" shvatanja. Prema ovoj grupi shvatanja, predmet psihologije su i svjesni procesi i spoljašnja ponašanja; specifičnne odredbe odnosa svjesnih procesa i spoljašnjih ponašanja su različite. Ovakve odredbe srećemo već u samom početku XX vijeka, u tzv. funkcionalnoj psihologiji.

Stručnjak iz neke druge oblasti, koji nije sklon psihologiji, može da postavi skeptično pitanje: da li takva psihologija, koja još ne zna šta treba da izučava, uopšte predstavlja nauku? Prema jednom čestom shvatanju, o nauci govorimo kada je određen njen predmet, njene osnovne metode i kada je suma znanja organizovana u sistem znanja u kome ima više saglasnosti nego raznovrsnosti. Psihologija nije uspjela da na jedinstven način odredi ni svoj predmet. Kakva je to onda nauka?

Na ovu zamjerku stručnjaci odgovaraju na sljedeći način: iako se psiholozi ne slažu u pogledu koncepcije predmeta psihologije, u okviru koncepcije koje se pridržavaju oni postižu rezultate koji zaslužuju ime nauke. Razlika između introspektivne psihologije i bihejviorizma bila je tako velika da su neki autori predviđali razdvajanje dva stanovišta u dvije posebne nauke — u nauku o svjesnim pojavama i procesima (psihologiju) i nauku o ponašanju („bihejvioristiku"). Međutim, bihejviorizam je ostao psihologija i u novije vrijeme postaje sve popustljiviji prema ispitivanju svjesnih procesa u sopstvenim okvirima. Koordinacija bihejviorističkih i introspektivnih pojmova stalno je vršena, naročito u „srednjim", „sintetičkim" psihologijama.


PSIHOLOGIJA KAO NAUKA O POJAVAMA I PROCESIMA SVIJESTI

Kada se psihologija početkom druge polovine XIX veka izdvojila u samostalnu naučnu disciplinu, ona je bila nauka o pojavama i procesima svijesti. Njene osnovne metode su bile introspekcija i eksperiment, spojeni u eksperimentalnu introspekciju.

Tipične definicije psihologije izgledale su ovako:

Viljem Džems piše (1890.god.) u svojim čuvenim “Principima psihologije”: „Psihologija je nauka o mentalnom životu, kako o njegovim pojavama, tako i o njegovim uslovima". Pod „uslovima" Džems je mislio na nervnu osnovu psihičkih procesa.

Džejms Sali u knjizi “Outlines of Psychology” (1884. god.), često korišćenom udžbeniku onog vremena, piše: ,,Ja se držim starog shvatanja da se psihologija razlikuje od fizičkih ili prirodnih nauka po tome što se bavi pojavama unutrašnjeg svijeta, pri čemu upotrebljava svoju metodu ili instrument, naime introspekciju”.

Vilhelm Vunt, čovjek koji je takoreći osnivač psihologije kao posebne nauke, piše 1892 godine: “Psihologija treba da istražuje ono što nazivamo unutrašnjim iskustvom – tj. svoje osjećaje i osjećanja, svoje misli i htijenja - za razliku od objekata spoljašnjeg svijeta koji predstavljaju predmet izučavanja prirodnih nauka”.

Nekad poznati psiholog G. T. Led piše: „Psihologija je sistematski opis i objašnjenje pojava svijesti kao takvih… Šta su u stvari te pojave, kao svjesna stanja, kako nastaju i kako slijede jedna drugu - to je prvenstveno predmet izučavanja psihologije".

Bihejvioristi su često introspektivnoj psihologiji pripisivali nenaučnost, metafizički karakter, uskost, Od svih tih zamjerki u potpunosti je opravdana samo jedna - uskost introspektivne psihologije. Nenaučnost i metafizičnost ne može se pripisati osnivačima naučne psihologije.

Vunt i Tičener i drugi njeni glavni predstavnici stalno su bili preokupirani težnjom da od psihologije stvore empirijsku nauku, kao što su te sve druge prirodne nauke. Da bi bila takva nauka - psihologija je morala da okrene leđa svim filozofskim, metafizičkim teorijama i metafizičkom načinu razmišljanja; morala je da se zasnuje na posmatranju iskustva - to iskustvo je bilo svjesno iskustvo individue, a metoda posmatranja je bila introspekcija. Pored toga, psihologija je morala da bude eksperimentalna. Za Vunta naučna metoda bila je isto što i eksperimentalna metoda.

1). „Psihologija" je, po značenju grčke kovanice, nauka o duši. Ali šta je „duša" u psihologiji kao nauci?

Naučna psihologija ne izučava „dušu" u metafizičkom smislu, u smislu neke nematerijalne supstance, u smislu nekog spiritualnog agensa koji se manifestuje u svjesnom doživljavanju - u htijenju, odlučivanju, upravljanju pažnje, pokretanju tijela itd. Ali, isto tako, predmet kojim se psihologija bavi nije „izlučevina" mozga, kao što su želudačni sokovi izlučevine želuca. Sva takva shvatanja su filozofska i metafizička, a psihologija hoće da bude nauka i da se bavi pojavama koje se daju posmatrati. Zato psiholog-naučnik mora da okrene leđa svim takvim razmatranjima i da se usmjeri ka svom jedinom predmetu - pojavam i procesima svijesti koji su nešto što svako može da posmatra isto onako kao što može da posmatra i pojave spoljašnjeg svijeta. Psihologija na taj način postaje nauka bez duše, nauka o pojavama koje su direktno pristupačne posmatranju, te na taj način postaje empirijska nauka.

Pod sviješću Tičener podrazumijeva ukupnost svjesnih doživljaja u datom trenutku. Pod „duhom" ili „psihom" Tičener podrazumijeva ukupnost svjesnih doživljaja jedne individue, od njenog rođenja. do. smrti. Kao što vidimo, duša kao supstanca rastočila se u sumu svjesnih stanja.

„Pod ‘duhom’", piše Tičener, “podrazumijevamo ukupan zbir mentalnih procesa koje individua doživi u toku svog života. Ideje, osjećanja, impulsi itd, su mentalni procesi; ukupan broj ideja, osjećanja, impulsa itd. koje doživim u svom životu predstavljaju moj ‘duh’".

Tičener se nije borio samo protiv metafizičkih shvatanja duha već i protiv zdravorazumskog. Zdravorazum ima tendenciju da duh smatra izvorom aktivnosti; duh se manifestuje u kretanjima, htijenjima, mislima itd. Uopšte govoreći, zdrav razum naginje stanovištu ,,da su pojedine aktivnosti manifestacije duha. Duh je, prema tome, nešto nematerijalno, nešto što leži iza svojih manifestacija. Kakva je on vrsta bića? Očigledno, neko drugo ljudsko biće, jedan unutrašnji čovjek koji obitava u spoljašnjem čovjeku, jedan nematerijalan čovječuljak koji živi u glavi". Takvo shvatanje sadrži jedno nenaučno tumačenje, a ne naučni opis, „Duh kojim se psihologija bavi mora biti takav da se može opisati na osnovu posmatranih činjenica". Psiholog treba da opisuje pojave iz svog domena ,,bez pretpostavke izvjesnog aktivnog i nepromjenljivog duha u pozadini pojava; za njega je duh samo obuhvatno ime za sve te pojave".

Na ovaj način shvaćena je „psiha" koju izučava psihologija.

2) Godine 1873-4.Vunt je u dva volumena izdao svoje “Principe fiziološke psihologije”. Ta knjiga se često računa kao nezvanični datum rođenja psihologije kao samostalne nauke. „Rad koji ovđe iznosim pred publiku predstavlja pokušaj da se izdvoji jedan nov naučni domen", pisao je Vunt. U tom radu Vunt je predlagao „novu psihologiju" nasuprot „staroj psihologiji”, koja je stvarana u naslonjači filozofa. Nova psihologija mora biti bazirana na eksperimentu. Kao što je rečeno, za Vunta, Tičenera i neke druge njihove savremenike, naučna i eksperimentalno bili su sinonimi. Samoposmatranje bez pomoći eksperimenta ne može dati naučne podatke, smatrao je Vunt. Introspekcija postaje naučna metoda kad je vrše dobro izvježbani ispitanici, pod kontrolisanim uslovima draženja, sa pažnjom upravljenom na unaprijed određeni predmet posmatranja, pri čemu ispitanik ne zna cilj ispitivanja, a pojava koju posmatra ne zavisi od njega, odnosno od njegove aktivnosti. Takav eksperiment Vunt je preuzeo iz fiziologije čulnih organa, koja je već sredinom prošlog vijeka postigla značajne rezultate. (Sam Vunt je studirao medicinu i fiziologiju.) U Vuntovom tipu eksperimenta ispitivač kontroliše spoljašnju draž, varira je, a ispitanik saopštava o svojim utiscima. Eksperiment je sasvim jednostavan. U Vuntovoj laboratoriji osnovanoj 1879. godine u Lajpcigu, prvoj psihološkoj laboratoriji na svijetu, u najvećoj mjeri ispitivani su jednostavni psihološki procesi; u prvom redu istraživanja su se odnosila na osjećaje i opažaje. Veberova i Fehnerova ispitivanja pragova osjetljivosti za pojedina čula bila su intenzivno nastavljena. Analiza složenih perceptivnih pojava na sastavne osjećajne komponente predstavljala je jedan od najvažnijih zadataka novorođene psihologije. Vrijeme reakcije, prosto i složeno, bilo je sljedeći široko istraživan problem Vuntove laboratorije. Opažanje dubine, ispitivanje polja pažnje, slobodnih asocijacija, izvjesna ispitivanja pamćenja, ispitivanja osnovnih osjećanja, ispitivanja opažanja i procjenjivanja vremena - to je uglavnom bio repertoar nove eksperimentalne psihologije. Vunt jo smatrao da se u oblasti složenijih psiholoških procesa, u prvom redu u oblasti mišljenja, eksperiment ne može primijeniti. Proces mišljenja zavisi od samog subjekta; kad bi čovjek pokušao da samoposmatra sopstveni proces mišljenja, on bi ga izmijenio, te ne bi više imao šta da posmatra. Kada su početkom XX vijeka psiholozi u Vircburgu pokušali da eksperimentalno ispituju mišljene, Vunt se oštro okomio na njih, a njihov eksperimentalni postupak nazvao lažnim.Jedan od najdosljednijih Vuntovih nastavljača - Tičener, takođe je eksperimentisao sa mišljenjem. Sam Vunt je smatrao da se složeniji psihički procesi, koji su nedostupni eksperimentalnoj introspekciji, moraju proučavati na osnovu socijalnih produkata, kao što su jezik, umjetnost, mitovi,. moral, socijalni običaji itd.

3). Vunt je bio ne samo psiholog već i filozof (bez naročitog značaja). Poslije osnivanja psihološke laboratorije on je objavio niz filozofskih djela: Logiku (1880), Etiku (1886), Sistem filozofije (1889). Međutim, psihologija kao nauka, po Vuntu, treba da izbjegava filozofske probleme. Jedan od osnovnih filozofskih problema sa kojim se psiholog nužno sreće je odnos duha i tijela, svijesti i nervnog sistema. Pojave koje psiholog introspekcijom posmatra su pojave svijesti. Da one postoje kao pojave iskustva, u to se ne može sumnjati. Ali kakav je odnos svjesnih pojava prema nervnom sistemu? Vunt je u psihologiji šćeo da taj metafizički problem izbjegne. On je usvojio tzv. sihofizički paralelizam - učenje po kome postoji niz psiholoških, svjesnih pojava i njima odgovarajući paralelni niz fizioloških promjena. Kakve je prirode odnos ta dva niza, to je pitanje na koje odgovor treba da da filozof, a ne naučnik iz posebne naučne oblasti,  odnosno psiholog. Vuntov princip psiho-fizičkog paralelizma ima “empirijsko-psihološki značaj, i kao takav je potpuno različit od izvjesnih metafizičkih principa koji su ponekad bili označeni istim imenom, ali koji u stvari imaju jedno sasvim drugačije značenje. Svi ti metafizički principi su zasnovani na hipotezi o psihičkoj supstanci. Svi oni pokušavaju da riješe problem odnosa tijela i duha, ili pretpostavljajući dvije realne postojeće supstance sa različitim atributima, ali koje su u svojim promjenama paralelne, ili, pretpostavljajući jednu supstancu sa različitim atributima čije promjene međusobno idu zajedno. Ta se pretpostavka, međutim, ne može dokazati i u primjeni na psihologiju vodi ka jednom intelektualizmu koji je suprotan svakom iskustvu. Psihološki princip paralelizma, sa druge strane, polazi od pretpostavke da postoji samo jedno iskustvo, koje se, čim postane predmet naučne analize, u izvjesnim svojim djelovima može tretirati na dva različita naučna načina, posredno, pri čemu se izučavaju predmeti do kojih smo došli zaključivanjem, u njihovim objektivniih međusobnim odnosima, i neposredno, pri čemu se izučavaju isti objekti onako kako su direktno dati, u svojim odnosima prema svim drugim sadržajima iskustva subjekta koji saznaje".

Problem o kome se ovđe govori svakako je fudamentalan. Ako psihlogija ne ispituju nikakvu dušu u smislu neke supstance, već samo pojave svijesti, kakva je priroda tih pojava, kakav je njihov odnos prema organskoj osnovi?

Navedeno je detaljnije ovo Vuntovo shvatanje pošto su se mnogi predstavnici introspektivne psihologije, nikako ne svi, držali ovog principa. Tičener je jedan od Vuntovih istomišljenika, ili, tačnije rečeno, sličnomišljenika. Očigledno je da ovakvo rješenje problema teži da izbjegne svaki filozofski duel oko pitanja bića i svijesti. U filozofiji takvo rješenje svakako ne zadovoljava. Psiholozi-empiričari nijesu željeli da budu uvučeni u filozofske dileme. Naravno ne svi. Viljem Džems 1892. godine definisao je psihologiju kao nauku koja treba da da „opis i objašnjenje stanja svijesti kao takvih", pri čemu je objašnjenje video u fiziološkim procesima koji teže u osnovi svjesnih procesa, „Rekli smo gore”, piše Džems, “da se moraju izučavati ‘uslovi’ stanja svijesti. Neposredan uslov jednog stanja svijesti jeste aktivnost u nekom dijelu moždane hemisfere. To tvrđenje je potkrepljeno tolikim brojem patoloških činjenica i leži u osnovi brojnih razmišljanja fiziologa, da medicinski obrazovanom čovjeku ono izgleda skoro aksiomatično". Viđećemo kasnije da su i funkcionalisti zauzimali nešto određenije mišljenje o ovom problemu.

Kada se govori o osnivanju psihologije kao samostalne naučne discipline, opis mora da bude potpuniji. Navedeni su izvjesni datumi: godina 1873—4. kada je izašla prva knjiga koja tretira psihologiju kao posebnu nauku (Vuntovi “Principi fiziološke psihologije”); godina 1879. kada je Vunt u Lajpcigu osnovao prvu psihološku laboratoriju. Nagoviješteno je da je eksperimentalna psihologija u neku ruku nastavak fiziologije čulnih organa, kao i radova Vebera i Fehnera na mjerenju pragova draži, nalaženju odnosa između domena fizičkog i psihičkog. To su sve neposredno važne činjenice. Ali, napominje sovjetski psiholog S. Rubinštajn, „nova psihologija" nije bila lišena svake filozofske osnove, a filozofski korijeni potiču iz mnogo ranijih dana. Rubinštajn smatra da je introspektivni pojam svijesti prvi definisao Dekart. „Sam pojam duhovnog dobiva kod Dekarta novi sadržaj. On se konkretno razlikuje od pojma ‘duše’ („psihe") kod Aristotela. Iz opšteg principa života, kakva je bila kod Aristotela, duša, duh se preobražava u specijalni princip svijesti… Dekart ne upotrebljava termin ‘svijest’, on govori o duhu, ali ga određuje kao ‘sve ono što se dešava u nama tako, da to sami neposredno u sebi zapažamo’. Drugim riječima, Dekart uvodi princip introspekcije, samoodraza svijesti u samoj sebi. On polaže na taj način osnove introspektivnom pojmu svijesti...."

Sa druge strane, većina psihologa introspekcionista XIX vijeka stoji pod uticajem, većim ili manjim, neposrednim ili posrednim, engleske empirijske psihologije, tj, pod uticajem asocijacionističke, atomističke i senzualističke teorije.



STRUKTURALNA PSIHOLOGIJA

Nazive ,,strukturalna psihologija" i „funkcionalna psihologija" skovao je Tičener; prvim je označio svoju psihologiju, drugim istovremenu, suparničku koncepciju psihologije. Dvije koncepcije psihologije Tičener je opisao i imenovao u dva članka koja su objavljena u „Psihološkoj reviji": “Postulati Strukturalne psihologije”, 1898. godine i “Strukuralna i funkcionalna psihologija”, 1899. godine.

Kod jedne mašine možemo da razlikujemo njenu strukturu i njenu funkciju. Pod strukturom podrazumijevamo sastavne djelove mašine i odnose koji postoje između tih djelova. Pod funkcijom podrazumijevamo radnje koje obavljaju djelovi i namjenu svakog pojedinog dijela. Slično, možemo da govorimo o strukturi oka i funkciji oka. Pod strukturom oka podrazumijevamo sve sastavne djelove oka i njihove međusobne odnose; pod funkcijom oka podrazumijevamo operacije koje oko u cjelini vrši i koje svaki njegov svaki posebni dio vrši, kao i opštu namjenu oka. U ovom posljednjem smislu funkcija oka je viđenje, tj. obavještavanje o spoljašnjem svijetu koji se pred čovjekom nalazi..U biologiji razlikujemo strukturalne i funkcionalne nauke. Anatomija je strukturalna nauka, filozofija je funkcionalna. Isto tako, u psihologiji možemo da razlikujemo strukturu i funkcije svijesti. Pod strukturom svijesti podrazumijevaju se sastavni djelovi svijesti i njihovi uzajamni odnosi. Pod funkcijom svijesti podrazumijeva se ono što svijest čini i ono čemu ona služi.

I strukturalne i funkcionalne nauke su.potrebne i značajne. Ali prvenstvo moraju imati strukturalne nauke - dok ne znamo dobro strukturu pojava, ne možemo da izučavamo njihove funkcije. Psiholog-strukturalista „pokušava.da otkrije šta postoji u svijesti i u kom kvantitetu, ne čemu to što postoji služi". Tičener je, pored toga, smatrao da interesovanje za praktične vrijednosti i ciljeve ne predstavlja pravu, „čistu" nauku.

Tri pitanja koja se u nauci postavljaju: “šta?", “kako?", “zašto?", u Tičenerovoj psihologiji dobijaju sljedeća značenja. Pitanje ,,šta?" znači “šta su elementi?” Na to pitanje se odgovara analizom složenog na prosto. Pitanje „kako?" znači „Kako se elementi kombinuju?" Odgovor na to pitanje zahtijeva otkrivanje zakona po kojima se iz elemenata izgrađuju cjeline. Zakoni asocijacija su oni na koje se psiholozi obično pozivaju. Na pitanje “zašto?" Tičener daje objašnjenja ukazivanjem na nervne strukture i nervne procese.

Konačno, treba da upoznamo elemente iz koji se sve u psihičkom životu izgrađuje. Kao i Vunt, Tičener razlikuje tri vrste elemenata: osjećaje, predstave (,,images”) i osjećanja (prijatnosti i neprijatnosti). Osjećaji imaju sljedeće atribute: kvalitet, intenzitet, trajanje (,,protenzitet") i jasnoću („atenzitet”- jasnoću koja je vezana za pojavu pažnje). Pored ovih primarnih postoje i atributi drugog reda, koje imaju samo neki osjećaji, kao što je, na primjer, prostornost.

Predstave se ne razlikuju mnogo od osjećaja. Razlike su uglavnom kvantitativne; predstave su manje žive, manje intenzivne, siromašnije detaljima itd. Osjećanja prijatnosti i neprijatnosti su za Tičenera posebni elementarni doživljaji, koji se ne mogu svesti na osjećaje. Tičener nije prihvatio Džemsovu teoriju emocija, po kojoj je emocija svijest o unutrašnjim tjelesnim promjenama, odnosno suma senzacija, osjećaja koji potiču iz unutrašnjosti uzbuđenog organizma.. Međutim, kasnije su u Tičenerovoj laboratoriji izvršena izvjesna introspektivna ispitivanja osjećanja u kojima su ova opisana kao „svijetli dodiri" i „tamni pritisci"(Nejf). Kao što vidimo, čulna, senzorna komponenta svijesti bila je dominantna u Tičenerovoj psihologiji. Tičener je odlučno odbacio ,,bespredstavne misli" koje su članovi vircburške psihološke škole otkrili; te nove „nečulne" sadržaje Tičener je svodio na teško uočljive predstave i kinestezičke senzacije.

Tičener je govorio da njegovi elementi nijesu statičke jedinice, već procesi. Oni sačinjavaju mozaik, ali mozaik u pokretu. Cjelokupna struktura duhovnog života može se svesti na sklopove i kombinacije tri elementa. Sudeći po broju elemenata njegovo učenje je veoma jednostavno. Ali u detaljima, u analizi složenih pojava na proste sastavne djelove, Tičenerova psihologija je složena.

Nekoliko primjera treba da daju bar površni utisak Tičenerove psihologije na djelu. Osvrnimo se, najprije, na Tičenerov tretman pojave pažnje. U njemu se lijepo očituje Tičenerova naučna orijentacija, Tičenerov pozitivizam, njegovo isključivo pozivanje na posmatranje i izbjegavanje svega što bi podsjećalo na neku metafiziku ili impliciralo neku duhovnu, aktivnu supstancu. U procesu pažnje zdrav razum i psiholozi često vide izvjesnu ,,moć paženja" ili ,,akt pažnje". U Tičenerovoj psihologiji, koja opisuje sadržaje svijesti, nema mjesta. za „moći", „akte" ”funkcije". Naučna psihologija može da prihvati samo ono što se može direktno posmatrati. Prema tome, pažnja u naučnoj psihologiji može biti samo ono što se samoposmatranjem u iskustvu može otkriti. Šta se u iskustvu mijenja sa paženjem ili odsustvom pažnje? Tičenerov odgovor je: mijenja se jasnost sadržaja. Pažnja ne može biti ništa drugo do jasnost određenog sadržaja. Kao što smo rekli, jasnost je jedan od atributa osjećaja. Pažnja, prema tome, ima atributivni status. Izvjesni djelovi neposrednog iskustva su jasnije opaženi, drugi manje jasno. Pojava pažnje nije ništa drugo do ovaj raspored jasnosti u iskustvu. Kasnije je Tičener jasnost. koja je identična sa pažnjom nazvao atenzitetom.

U oblasti mišljenja Tičener se nije interesovao za probleme koji danas najviše interesuju psihologe, za tok mislene aktivnosti, za faktore koji određuju tok i uspješnost misli, za sposobnost mišljenja, za vaspitanje i vježbanje mišljenja itd. Tičener se prvenstveno interesovao za sadržaje mislene aktivnosti. Kao što je rečeno, on je misao kao svjesni sadržaj sveo na niz brzih, nejasnih predstava i kinestezičke senzacije iz raznih tjelesnih mišića, prvenstveno iz govornih organa.

Svaka izgovorena riječ ili rečenica ima svoje značenje. Svaki ton koji čujemo, svaki vizuelni utisak koji vidimo za nas nešto znači. Šum koji čujem, na primjer, za mene znači prolazak teškog kamiona pored kuće. Za mog komšiju može da znači i više: prolazak kamiona sa dizel-motorom ili kamiona marke Mercedes. Problemu značenja Tičener je prišao sa sadržinske strane: koji elementi svijesti „nose" značenje riječi ili opažaja? Tičener je značenje sveo na kontekst u kome se pojedini psihički elementi nalaze, mada je smatrao da se značenje može zasnivati i na nesvjesnim, fiziološkim procesima. Na primer, jedna percepcija znači „opasnost" ako se odvija u kontekstu (a) kinestetičkih senzacija koje su vezane za tendenciju bježanja, i (b) organskih i afektivnih procesa koji karakterišu emociju straha. U drugom kontekstu ista čulna percepcija ima drugo značenje.

Emocije kao što su strah, gnjev, zavist itd. su kompleksi koji se sastoje iz organskih senzacija, predstava i jednostavnih osjećanja. (neprijatnosti).

Jedna od najrazvijenijih oblasti psihologije XIX veka svakako je oblast psihologije čula. i opažanja. Radovi iz ove oblasti predstavljaju prirodan nastavak radova iz fiziologije čula. Pored toga, opažajni procesi su najlakši za eksperimentisanje i samoposmatranje. Program introspektivne psihologije uopšte i posebno Tičenerove psihologije svakako da je bio najuspješniji upravo na domenu psihologije čula.

Mi opažamo ogroman broj složenih čulnih utisaka — veliki broj boja i oblika, raznovrsne kožne percepcije, kao što su vlažno, rapavo, glatko, mekano, elastično itd.; čujemo i razlikujemo- muzičke instrumente i ljudske glasove, razlikujemo i volimo veliki broj raznovrsnih ukusa itd. Kako se to opažajno bogatstvo ostvaruje?. Svakako da čovjek nema toliko čula koliko ima raznovrsnih utisaka. Koliko čula ima? Koliko je osnovnih, elementarnih čula i osnovnih elementarnih osjećaja dovoljno da se doživi beskrajna opažajna raznovrsnost? Pred ovakvim prirodnim pitanjima program Vuntove i Tičenerove psihologije predstavlja sasvim prirodan odgovor. Složeno treba analizom raščlaniti, treba izvršiti analizu, „vivisekciju''' svijesti da bismo došli do posljednjih psiholoških elemenata. „Mentalna hemija" ni u jednoj drugoj oblasti nije bila tako uspješna kao u oblasti čulnog saznanja. Ona je dovela do rezultata bez kojih se današnja psihologija ne može ni zamisliti. Možda je upravo dominantan položaj psihologije čula dao opšti karakter klasičnoj introspektivnoj psihologiji.


Zaključak o strukturalnoj psihologiji

Tičener se interesovao, kako je on govorio, za čistu nauku. Naučnik mora da bude nezainteresovan. On mora da odbaci svako razmatranje koristi i praktične vrijednosti. Njega ne interesuje efekat svjesnih procesa i njihova struktura. Tičener je bio netolerantan na mišljenja da psihologija treba da pomogne nesrećnim ili bolesnim ljudima. Qn se malo interesovao za đečiju i životinjsku psihologiju, za podatke koje je davala psihopatologija. Njegov interes bio je usmjeren na generalizovanu, opštu svijest odraslog normalnog čovjeka. Druge psihološke discipline za njega su vrijeđele ukoliko su mogle da daju podatke koji su se odnosili na taj predmet istraživanja. Tičener je, najblaže rečeno, bio skeptičan i uzdržan prema oblastima psihologije đe se ne može izučavati svijest na osnovu samoposmatranja. Pokret mentalnog testirarija za njega nije predstavljao pravu nauku, naravno nauku u njegovom smislu. Kada se bihejviorizam pojavio, on je smatrao da taj pravac može da doprinese razumijevanju tjelesnog funkcionisanja, ali da je on potpuno irelevantan za psihologiju. Tičener je bio svjestan nekompletnosti psihološkog znanja, ali je smatrao da napredovanje treba da ide u pravcu koji je njegova psihologija označila. Promjene programa psihologije nijesu dolazile za njega u obzir. Istrajan naučni rad u započetom pravcu, prema njegovim riječima, više vrijedi od proklamovanja različitih psiholoških revolucija.

Ovakva psihologija svakako je bila uskogruda. Nju nije nosila. opšta struja američke psihologije, koja je imala životnije i praktičnije ciljeve za psihologiju. Iako je Tičener uživao veliki ugled, on je formalno bio u izvjesnoj mjeri izolovan od ostatka američkih psihologa. Poslije jednog sukoba on je napuštio članstvo u Američkom psihološkom udruženju; kasnije mu je opet pristupio, ali nije posjećivao njegove sastanke. Njegova grupa istomišljenika i saradnika, poznata pod nazivom „eksperimentalisti", redovno se sastajala i aktivno radila. Članovi grupe pomalo su se smatrali izabranom psihološkom elitom koja se bavi čistom i nezainteresovanom naukom.

Psihologiji ove vrste bilo je suđeno da vremenom izumre. Njeni uski okviri i njena čistota koja je sputavala širinu interesovanja bila je jednostavno prevaziđena novim napretkom znanja i novim poljima interesovanja. Poslije smrti Tičenera, godine 1927, ona je tako reći nečujno nestala.

Istoričari psihologije ocjenjuju da je Tičenerova zasluga ne u udaranju temelja budućem razvoju psihologije, ne u inspiraciji novih istražiivanja, ne u zasnivanju teorija, već u izazivanju različitih protesta. Ti protesti stvorili su nove škole, nove pravce koji su psihologiju unaprijedili i obogatili. Tičenerova strukturalna psihologija, po mišljenju takvih istoričara, značajna je po tome što je jasno pokazala slabosti i uskosti jednog psihološkog pristupa. Ona predstavlja neuspjeh, ali neuspjeh koji je mnoge stvari dobro osvijetlio. Ta psihologija pomogla je njenim protivnicima da iskristališu svoje pojmove i formulišu svoja tvrđenja; ona je bila dobra osnova za kontrastiranje i na taj način određivanje drugih shvatanja. Njoj su se suprotstavili najprije funkcionalisti, zatim skoro u isto vrijeme bihejvioristi (zbog predmeta ispitivanja i upotrebe introspekcije) i geštaltisti (zbog atomizma, elementarizma i asocijacionizma). Dinamički pravci u psihologiji, pravci koji stavljaju naglasak na važnost motivacionih faktora u ljudskom ponašanju (Mek Dugal, Vudvort, različite varijante psihoanalize), ukazali su na njen veliki nedostatak, na prećerani intelektualizam, na zanemarivanje pokretačkih snaga čovjeka, U Njemačkoj, kao reakcija na Vuntovsku introspektivnu psihologiju javila se tzv. duhovnonaučna psihologija. Filozof Viljem Diltaj ukazao. je na neživotnost zvanične psihologije, na njenu nedoraslost i nesposobnost da se bavi složenim pojavama duhovnog života. On je zato povukao granicu između prirodno-naučne i duhovno-naučne psihologije. Prva se bavi jednostavnim procesima i objašnjava ih na isti način kao što i druge prirodne nauke objašnjavaju pojave iz svog domena. Druga pokušava da razumije duhovni život kulturnog čovjeka, ali razumijevanje se ne može postići analizom pojedinih jednostavnih psihičkih procesa (opažanja, mišljenja, emocija) kao što čini prirodno-naučna psihologija; već upoznavanjem određene individue i njenog ličnog svijeta vrijednosti, odnosno upoznavanja opštih društvenih vrijednosti koje individual usvaja i kojima u svom životu teži itd.



2. FUNKCIONALNA PSIHOLOGIJA

Funkcionalna psihologija je još uvijek nauka o svijesti, ali ona nije samo to; ona je i nauka o ponašanju. Funkcionalna psihologija više ne posmatra svijest izolovano od uslova pod kojima se javlja i funkcija koje vrši u adaptaciji individue na spoljašnju i socijalnu sredinu. „Funkcionalista želi da studira mentalne procese ne kao elemente koji se kombinuju u cjeline, već kao aktivnosti koje imaju praktične posljedice", piše Edna Hajdbreder. Funkcionalista je primarno zainteresovan ne na sadržaje svijesti, već za njene funkcije.

Pojam funkcije svakako je ključan za funkcionalnu psihologiju. Rakmik, jedan od učenika Tičenerovih, analizirao je engleske i američke udžbenike onog vremena da bi otkrio sva značenja koja se terminu „funkcija" pridaju. On je otkrio da se taj termin upotrebljava uglavnom na dva načina:

1. da označi operaciju, aktivnost koja se vrši. Pod funkcijom u ovom smislu podrazumijeva se proces koji se odigrava u jednom dijelu mašine, ili cijeloj mašini, proces koji se odvija u plućima za vrijeme disanja, proces koji se odvija u oku za vrijeme gledanja, najzad, proces ili aktivnost koja se odvija u svijesti dok mislimo itd.

2. Pod funkcijom u drugom smislu podrazumijeva se namjena, svrha (efekat, korist) koja se jednom operacijom postiže. U tom smislu funkcija oka je viđenje, funkcija disanja oksidacija u krvi, funkcija mišljenja prilagođenje fizičkoj ili socijalnoj sredini.

Drugi važan javni nastup funkcionalne psihologije predstavlja Ejndželov govor pred Američkim psihološkim udruženjem, prilikom njegovog izbora za predsjednika 1906. godine. U svom govoru (odnosno u kasnije publikovanom članku) Ejndžel je suprotstavio funkcionalnu psihologiju strukturalnoj.

1. Strukturalizam se interesuje za svjesne sadržaje; funkcionalizam za operacije. Strukturalist hoće da analizira svjesna stanja na osnovne elemente; funkcionalista želi da otkrije kako se mentalni procesi odvijaju i do kakvih posljedica dovode.

2. Ejndžel ističe adaptivnu vrijednost psiholoških procesa. Psihički procesi nijesu nastali kao luksuz prirode, već kao sredstvo najefikasnije adaptacije. Da nije imao nikakvu adaptivnu vrijednost, psihološki život se ne bi pojavio, ni održao.

Uticaj Darvinove evolucione teorije na funkcionalizam je očigledan. Psihički procesi osposobljavaju organizam da se prilagodi uslovima spoljašnje sredine, fizičke i socijalne. Funkcionalisti pokušavaju da to pokažu za svijest u cjelini, kao i za posebne psihičke procese. Svijest se javlja onda kada urođeni ili automatizovani mehanizmi nijesu dovoljni. Na primjer, svijest se javlja kada se jedna navika stvara; kad se navika dobro savlada, ona se automatizuje i vrši bez učešća svijesti. Kada se organizam nađe u novoj situaciji u kojoj stare navike više ne pomažu, javljaju se svjesni procesi. Spoljašnji znak svjesnih procesa uopšte je „selektivna varijacija reakcija na draži". Svijest je u suštini sinonimna sa adaptivnim reakcijama na nove situacije. Ponašanje u kome učestvuje mentalna aktivnost je tipično adaptivno ponašanje, Opšta funkcija svijesti u ponašanju je „selektivna akomodacija".

3) Funkcionalista teži ne da rastavi svjesno i tjelesno, već da ih sto više spoji. Takva tendencija proističe iz usvojenog darvinističkog stanovišta. Ako pojava svijesti ima neku adaptivnu funkciju, onda mora postojati uska veza između fizičkog i psihičkog. Ejndžel ne želi da zauzima neko određeno metafizičko stanovište u pitanju odnosa svijesti i tijela; za njega ta veza mora da je bliska, ali otvorena za različita filozofska tumačenja. Jedina metafizička pretpostavka koja je sadržana u funkcionalističkom shvatanju jeste ta da se svijest ne može tretirati kao epifenomen, kao uzgredna, neuticajna pojava koja prati nervnu aktivnost. Tako shvaćena svijest ne bi imala nikakvu adaptivnu vrijednost.

Harvej Kar u svojoj „Psihologiji" (1925. godine) usvaja, bez mnogo diskusije, stanovište da je mentalna aktivnost psihofizička. Terminom „mentalno" označava se cjelokupni i jedinstveni proces - fizički i psihički. Taj jedinstveni proces je psihički u tom smislu što individua obično zna ono što čini, šta želi, šta hoće; on je u isto vrijeme i fizički u tom smislu što predstavlja reakciju ih aktivnost fizičkog organizma. Kar ne pokušava da objasni vezu između fizičkog i psihičkog; on je jednostavno usvaja na ranije opisan način. On ne želi da se upliće u filozofske probleme, odnosno ne želi da o njima kao naučnik diskutuje.



PSIHOLOGIJA KAO NAUKA O PONAŠANJU

Psiholozi koji su šćeli da reformišu klasičnu psihologiju bili su uglavnom nezadovoljni uskošću njenog naučnog programa. Votson je klasičnu introspektivnu psihologiju šćeo potpuno da diskvalifikuje, oglašavajući sam njen predmet i njenu osnovnu metodu ispitivanja nenaučnom. Dragim riječima, Votson je bihejviorističku revoluciju u psihologiji sprovodio u ime naučnosti psihologije. Staroj psihologiji Votson je uputio ove osnovne metodološke primjedbe.

Pojave svijesti su pojave koje se zbivaju u glavi jednog čovjeka; njih niko drugi ne može da posmatra. Pojave svijesti su, dakle, privatne, a nauka se bavi samo onim što je javno i svima pristupačno. Drugim riječima, samo ono što više posmatrača može neposredno i istovremeno da posmatra, te i potvrdi, može biti predmet naučnog ispitivanja. Ovaj kriterijum naučne objektivnosti je temelj bihejviorističke metodologije i bihejviorističke teorije uopšte. Introspekcija koja obavještava o privatnim zbivanjima u svijesti jednog čovjeka ne može biti naučna metoda; ona ne daje podatke koji se mogu od strane drugih posmatrača posmatrati i potvrditi. Introspekcija je veoma nepouzdana metoda koja u različitim psihološkim laboratorijama daje sasvim suprotne rezultate.

Ovo je kritički dio Votsonovog manifesta - pozitivni dio bihejviorističkog programa izgleda ovako:

1. Psihologija je isključivo nauka o ponašanju, ne samo nauka o ponašanju čovjeka već i o ponašanju nižih organizama. Ponašanje se, prije svega, sastoji u spolja vidljivim mišićnim reakcijama. Ove mogu biti sasvim proste, ali i veoma složene. Pored toga, postoje mišićne reakcije u unutrašnjosti organizma, reakcije koje spolja nijesu vidljive, bar ne nepotpomognutim čulima. Te reakcije nazvane su „skrivenim" ili „implicitnim reakcijama”. Takve reakcije su, na primjer, pokreti govornih organa, reakcije srca, krvnih sudova, unutrašnjih žlijezda i raznih organa itd. Iako su spolja nevidljive, te reakcije se u principu mogu objektivno posmatrati. Potrebno je samo da imamo odgovarajuće instrumente. Na osnovu implicitnih reakcija Votson. je pokušavao da objasni, odnosno da na njih svede složenije vrste psihičkih procesa. Tako se, na primjer, za njega mišljenje sastoji u implicitnim pokretima govornih organa.

2. Bihejviorista koristi samo objektivne metode posmatranja. Prije svega, spoljašnja posmatranja ponašanja pod eksperimentalnim uslovima. Zatim, registrovanje različitih reakcija odgovarajućim aparatima. Votson usvaja i metodu testova, ali ih ne shvata kao „mentalne" testove. Naročit naglasak stavljen je na Pavlovljevu metodu uslovnih refleksa.

3. Svi bihejvioristički pojmovi zasnivaju se posmatranju ponašanja. Otuda su osnovni bihejvioristički pojmovi draž i reakcija - bezuslovna i uslovna reakcija, kao i pojam navike.

4. Cilj bihejviorističke psihologije je otkrivanje zakona ponašanja, otkrivanje S - R veza, tj. utvrđivanje zavisnosti ponašanja od određenih spoljašniih uslova. Votsonova pažnja je na periferiji organizma; on neće da od mozga pravi neki fetiš. Bihejviorista kontroliše spoljašnje uslove i vidi kako od njih zavisi ponašanje. To je sve što njega interesuje. Otuda se bihejviorističko učenje naziva “periferalizmom”.

5. Ali, utvrdivanje zakona ponašanja nije cilj za sebe. Na osnovu poznavanja zakona ponašanja moguće je predviđati buduće ponašanje ljudi, pa čak i kontrolisati ljudsko ponašanje. Votson je, kao što se vidi, obećavao i praktičnu korist od bihejviorističke psihologije.



“SREDNJI PUT” SHVATANJA PREDMETA PSIHOLOGIJE

Opšte određivanje predmeta nauke je suviše široko. Jedan isti opšti predmet različiti psihološki pravci tretiraju na različite načine. Svaki posebni pravac interesuje se za neki posebni aspekt istog opšteg predmeta, pristupa mu sa drugačijim „modelom mišljenja", sebi postavlja drugačije ciljeve ispitivanja — ukratko, usvaja jedan specifičan naučni program.

Psihologija kao nauka o svijesti nije jedna psihologija, nije jedan pravac u psihologiji, nije jedan psihološki sistem. Pojave i procese svijesti ispituju različiti psihološki pravci i ispituju ga na različite načine. Sam pojam svijesti u tim različitim psihološkim pravcima drugačije se opisuje i shvata.

a) Jedni psiholozi se interesuju za sadržaje svijesti (strukturalisti); drugi za procese i funkcije svijesti (funkcionalisti). Jedni se interesuju za opšte zakonitosti svjesnih procesa (strukturalisti, funkcionalisti), drugi za unutrašnji život pojedinaca (idiografski orijentisani fenomenolozi).

b) Pristup svjesnim pojavama kod jednih je analitičan (strukturalisti), kod drugih je globalan, „holističan". Model mišljenja prvih je „mentalna hemija" ili „mentalna anatomija", druge u istraživanju iskutva rukovodi „model polja" (geštaltisti).

c) Cilj jednih je da upoznaju strukturalne osobine svjesnih sadržaja, cilj drugih je da razumiju ponašanje i prilagođavanje čovjeka fizičkoj i društvenoj sredini (neki funkcionalisti), dok je cilj trećih ne samo objašnjenje već i razumijevanje unutrašnjeg svijeta pojedinaca (neki psiholozi fenomenolozi i egzistencijalisti, naročito u oblasti psihoterapije).

Nema, dakle, jedne psihologije svijesti, već veliki broj takvih psihologija. Takođe nema ni samo jedne koncepcije o prirodi svijesti. Nedostaci jedne psihologije svijesti ne moraju da budu i nedostaci drugih psihologija svijesti. Štaviše, jedna može biti oštro suprotstavljena drugoj. Prema tome, ako danas ne možemo da prihvatimo tzv. klasičnu ili strukturalnu introspektivnu psihologiju, to ne znači da ne možemo da prihatimo introspektivnu psihologiju uopšte, odnosno da ne možemo da prihvatimo pojave i procese svijesti kao predmet izučavanja ove nauke. Jedan naučni program, jedan pristup pojavama i procesima svijesti može biti nepotpun, pogrešan, prevaziđen. Drugi pristup to ne mora da bude.



PSIHOANALIZA

Psihoanaliza je naziv učenja koje je krajem XIX vijeka zasnovao Sigmund Frojd. Za godinu nastanka psihoanalize uzima se obično 1895. kada je Frojd, zajedno sa tada čuvenim bečkim ljekarom Brojerom, objavio “Studije o histeriji”. Ovo djelo označava početak psihoanalitičke škole zato što su u njemu sadržani sljedeći stavovi koji obilježavaju psihoanalizu u obliku koji će joj dati Frojd:

1. Ističe se značaj nesvjesnih procesa. Nesvjesno sačinjava stvarnu suštinu psihičkog života , a svjesni fenomeni su samo njegove manifestacije, a glavnu ulogu u nesvjesnim procesima igra seksualni nagon.

2. Seksualni momenti igraju dominantnu ulogu u neurotičnim aberacijama. Frojd je prvo vjerovao da stvarna traumatska seksualna iskustva i zavođenja u ranom djetinjstvu imaju funkciju uzroka. Potom je, na osnovu podataka iz sopstvene terapijske prakse, bio prinuđen da zaključi da je po pravilu riječ o fantaziranim (umišljenim) seksualnim zloupotrebama u djetinjstvu. To ga je dovelo do shvatanja da se o seksualnosti može govoriti i kod đece.

4. Traganje za porijeklom simptoma odraslih pacijenata vodilo je u djetinjstvo. To je bio podsticaj za tezu da se da su događaji iz djetinjstva presudni za formiranje osobina neke ličnosti.

5. Otkriće transfera u terapiji. Transfer je pojava da bolesnik u toku analize pripisuje svoje želje, misli i osjećanja terapeutu. Te želje i osjećanja po pravilu su u vezi sa željama i osjećanjima toga pacijenta iz perioda djetinjstva. U terapijskom transferu pacijent se prema terapeutu ponaša onako kako se u djetinjstvu ponašao prema osobama iz svoje okoline. Na taj način analiza ponašanja u terapijskoj situaciji dozvoljava rekonstrukciju pacijentove rane prošlosti.

Zbog širine i raznovrsnosti učenja psihoanaliza se često podvodi pod opštiji izraz dubinska psihologija. Manje je opravdano, mada je još uvijek realno obuhvatanje psihoanalize terminom dinamička psihologija. U dubinske psihologije svrstavaju se učenja koja su bliska psihoanalizi (prije svega, analitička i individualna psihologiia), dok dinamička psihologija može obuhvatiti različite škole.

Presudan uticaj na oca psihoanalize Sigmunda Frojda bio je onaj francuske škole, i to Šarkoa, kod koga je Frojd bio na specijalizaciji i koji je ukazivao na nesvjesnu prirodu histerije i na ulogu potiskivanja, a zatim i uticaj Bernema, kod koga se takođe Frojd usvršavao i koji je razvio tehniku hipnoze i sugestije u otkrivanju nesvjesnog. Glavni Frojdov doprinos u metodologiji, koji je fundamentalno uticao na cjelokupnu psihologiju, tiče se odnosa prema riječi i značenju. U skladu sa antičkom filozofijom i hrišćanskim religijama, u psihoanalizi je riječ dobila status logosa. Ona je ne samo bila u stanju da opiše psihički sadržaj (što se podrazumijevalo u introspekciji), već je mogla da iskaže nesvjesno i imala je terapeutsku moć. Upravo u periodu kada je u psihologiji i klasičnoj psihopatologiji (psihijatriji) riječ postajala suvišna, Frojd ju je istakao u prvi plan i postavio za osnov psihoanalize.

Na početku svoje terapeutske prakse Frojd je koristio hipnozu, ali je ubrzo umjesto hipnoze uveo tehniku slobodnog asociranja. Ona se temelji na ovim principima: a) od pacijenta se traži da odbaci svaki kritički stav i da saopšti sve što mu padne na pamet, pa makar ta misao bila mučna, glupa, ocjenjivana kao nevažna i sl; b) materijal koji se tako dobije, treba protumačiti pacijentu. U toku psihoanalitičke terapije treba otkriti smisao tih slobodnih i naoko nevezanih asocijacija. Tumačenje mora da bude uvrijemenjeno, tj. do njega mora da dođe onda kada je pacijent spreman da ga primi, jer osoba kojoj bi se razjašnjenje prosto saopštilo ne bi doživjela promjenu.

Snove je Frojd tumačio kao pokušaj da se zadovolje uklonjene želje, prognane iz svijesti u toku budnog života. Samo u malom broju snova želja je očigledna snjevaču. U većini slučajeva ona je prerušena i svijesti neprepoznatljiva da bi se izbjegla moralna osuda. Znatan dio tih želja je seksualne ili agresivne prirode. Tako postojanje sna pokazuje da nesvjesno ima stalnu težnju da se izrazi.

Mada je psihoanaliza imala spektakularno uspješne slučajeve izlječenja, njene terapeutske metode u cjelini gledano nijesu se pokazale naročito uspješnim zbog nekoliko inherentnih ograničenja. One su orijentisane uglavnom prema neurozama, zahtijevaju inteligentne i visoko obrazovane pacijente, postupak dugo traje, vrlo je skup i njegovi ishodi nijesu uvijek izvjesni. Sam Frojd je pri kraju života uviđao ta ograničenja i naglašavao da je psihoanaliza prije svega preventivna i kulturološka disciplina

Najpoznatiji predstavnici klasične psihoanalitičke škole su Frojd, Jung i Adler.



JA PSIHOLOGIJA

Javljanje nove teorije o ja, koja se katkada naziva ja-psihologijom, nesumnjivo predstavlja najizraženiji put razvoja psihoanalitičke teorije poslije Frojdove smrti. Iako je Frojd smatrao ja izvršiocem ukupne ličnosti, bar kada se radi o zdravoj osobi, on mu nikada nije dodijelio autonoman položaj; uvijek je ostalo potčinjeno željama ono. U svojoj konačnoj izjavi o psihoanalitičkoj teoriji Frojd (1940) je ponovio ono što je više puta ranije rekao: “Najstariji dio (ono) duševnog aparata ostaje najvažniji tokom čitavog života”. Ono i njegovi instinkti izražavaju “pravi cilj života pojedinog organizma”. Ovđe se ne postavlja pitanje šta Frojd misli o odnosu između ja i ono: ono je glavni član ortakluka.

Nasuprot Frojdovom stavu, imamo stav nekih psihoanalitičkih teoretičara koji teže da povećaju ulogu ja u ukupnoj ličnosti. Vođa nove teorije o ja je Hajnc Hartman. Ova nova teorija o ja ne obuhvata samo građu kao što je razvoj načela realnosti u djetinjstvu, integrativne ili sintetizujuće funkcije ja, njegove pomoćne procese opažanja, pamćenja, mišljenja i djelanja, kao i odbrane, nego - što je mnogo važnije - uvodi pojam autonomije ja. Rasprave o autonomnim funkcijama ja obično počinju navođenjem jednog od Frojdovih posljednjih članaka u kome je pisao: “Ali mi ne smijemo previđeti činjenicu da su ono i ja originalni i da ne znači da mistično precjenjujemo nasljeđe ako smatramo vjerovatnim da su još prije postojanja ja određeni njegovi potonji pravci razvoja, tendencije i reakcije”. Polazeći od ovog citata, Hartman pretpostavlja da u ranom životu postoji jedan nediferencirani stupanj u kojem se oblikuju i ono i ja. Ja ne nastaje iz urođenog ono već svaki sistem ima svoje porijeklo u urodenim predispozicijama i svaki od njih ima svoj nezavisni pravac razvoja. Štaviše, tvrdi se da ja procesi djeluju pomoću neutralizovane seksualne i agresivne energije. Ciljevi ovih ja procesa mogu biti nezavisni od čisto instinktivnih ciljeva.

Odbrane ja ne moraju biti po svom karakteru patološke ili negativne; one mogu služiti zdravim ciljevima pri oblikovanju ličnosti. Hartman vjeruje da odbrana može postati nezavisna od svog porijekla u borbi s instinktima i da služi funkcijama prilagođavanja i ustrojstva. Ja teoretičari takođe pripisuju ja sferu oslobođenu od sukoba. To znači da neki procesi ja nijesu u sukobu sa ono, nad-ja ili spoljnjim svijetom. Ovi ja procesi takođe mogu biti nespojivi jedan s drugim, tako da osoba mora da odluči koji je od nekoliko puteva najbolji za rješenje problema ili za neko prilagođavanje.

Paralelno sa pojavom ovog novog shvatanja o autonomnom ja raslo je interesovanje za funkcije prilagođavanja ja, što će reći za neodbrambene načine pomoću kojih ja izlazi na kraj sa realnošću ili sa onim što je Frojd nazivao “testiranjem realnosti”. Za djelotvorno prilagođavanje svijetu ja ima na raspolaganju saznajne procese opažanja, pamćenja i mišljenja. Jedna od posljedica ovog novog naglašavanja saznajnih procesa ja jeste približavanje psihologiji, kretanje. Među vodećim ličnostima ovog gledišta o prilagođavanju ja nalaze se Rapaport , Džil i Klajn.

Harvardski psiholog Robert Uajt smatra da pored vlastite unutrašnje energije, koju ima ja, postoje takođe unutrašnja ja zadovoljenja nezavisna od ono ili instinktivnih zadovoljenja. Ova autonomna ja zadovoljenja su istraživanje, manipulisanje, kao i djelotvorna sposobnost izvođenja zadataka.

Još radikalniju verziju ja psihologije iznio je britanski psihoanalitičar Ronald Ferbern. On vjeruje da ja postoji pri rođenju, da ima svoj vlastiti dinamički sklop i da je izvor vlastite energije. U stvari, postoji samo ja; ono nema. Glavne funkcije ja su da traži, nalazi i ustanovljava odnose sa objektima u spoljnjem svijetu. Ove funkcije mogu se posmatrati kod novorođenčadi ubrzo poslije rođenja, kao što pokazuju posmatranja Melanije Klajn i njenih saradnika. Ako nema ono da se sukobljava sa ja, šta je prema ovoj teoriji o odnosima sa objektima izvor sukoba? Sukobi nastaju iz različitih iskustava pojedinca sa objektima. Interakcija malog đeteta i majke, na primjer, donosi katkada zadovoljenje, a katkada osujećenje. Zbog toga dijete razvija ambivalentna lli konfliktna osjećanja prema majci. Ambivalencija karakteriše mnoge naše odnose sa objektima u svijetu.

Ovaj smjer tretiranja ja kao autonomnog sistema, čije je porijeklo paralelno sa ono i koje je obdareno autonomnim funkcijama i energetskim izvorima, nije ostao bez prigovora drugih psihoanalitičara. Naht, na primjer, osuđuje ovu novu “ja psihologiju” i smatra je sterilnom i nazadnom. Psiholog Robert R. Holt izvršio je kritičku procjenu pojma ja, autonomije izloženog u radovima Hartmana i Rapaporta, i zaključio da on neće imati važno mjesto u psihoanalitičkom mišljenju. Holt piše: “Umjesto toga glavnu pažnju treba usmjeriti na opisivanje relativne uloge nagona, spoljnjih draži i pritiska i raznih unutrašnjih sklopova koji određuju ponašanje, kao i na njihova složena međusobna djelovanja”. Moglo bi se primijetiti da je to tačno ono što je Frojd govorio i radio čitavog svog života.

Nova teorija o ja dopala se mnogim psiholozima zbog toga što se usredsređuje na tradicionalni predmet psihologije - na opažanje, pamćenje, učenje i mišljenje. Privlači takođe zbog toga i što naglašava karakteristične procese i ponašanje normalne osobe, za razliku od devijantnih procesa i ponašanja populacije pacijenata. Osim toga, ja teorija teži više da naglašava racionalne, svjesne, konstruktivne aspekte ljudske ličnosti, za razliku od naglašavanja nesvjesnog i iracionalnog kod klasičnih psihoanalitičara. Konačno, ja teorija se smatra više “humanističkom” od ortodoksne psihoanalitičke teorije.



SPAJANJE PSIHOANALIZE I PSIHOLOGIJE

Psihoanaliza i psihologija imaju zajedničku osnovu u nauci devetnaestog vijeka, ali one su ostale nezavisne jedna od druge niz godina zbog njihovih različitih interesovanja. U svojim ranim godinama psihologija se bavila istraživanjem elemenata i procesa svijesti. Osjećaj, opažaj, pamćenje i mišljenje bili su glavni predmet njenog interesovanja. S druge strane, psihoanaliza je bila psihologija nesvjesnog; njena interesovanja su bila upravljena na područja motivacije, emocija, sukoba, neurotičnih simptoma, snova i crta karaktera. Osim toga, psihološka nauka je rasla u akademskoj i laboratorijskoj sredini, dok se psihoanaliza razvijala u kliničkoj sredini; tako su predstavnici ove dvije discipline imali malo međusobnih dodira.

Jaz između dvije discipline postepeno se počeo smanjivati i poslije drugog svjetskog rata ubrzano su se razvijala međusobna prožimanja psihologije i psihoanalize. Frojdovska psihologija je sada jedno od dominantnih gledišta akademske psihologije. Sakov i Rapaport i Hol i Lindzi iznijeli su razloge zbog kojih se posljednjih godina psihologija i psihoanaliza približavaju. S jedne strane psihoanaliza, koju je Frojd uvijek smatrao granom psihologije, pokazala je više interesovanja za “normalno” ponašanje, što je kulminiralo stvaranjem ja psihologije. Na stepen napredovanja “psihologiziranja” psihoanalize ukazuje naslov knjige eseja u čast oca ja psihologije, Hajnza Hartmana. On glasi: “Psihoanaliza: opšta psihologija”. Nazivanjem psihoanalize “opštom psihologijom” izlazi se iz okvira koji je za nju tražio Frojd - da je ona dio a ne čitava psihologija.

Psihologija je sa svoje strane počela da se interesuje za motivaciju i ličnost, a poslije drugog svjetskog rata razvilo se područje kliničke psihologije. Mnogo relevantnog za svoja nova interesovanja psiholozi nalaze u psihoanalizi. Još prije rata pojedini psiholozi, kao Kurt Levin i Henri Mari, vršili su empirijska istraživanja koja su se odnosila na psihoanalizu i dijelom bila inspirisana njome. U drugoj polovini tridesetih godina činjeni su napori na zbližavanju Halove teorije potkrepljenja i aspekata psihoanalize od strane psihologa kao što su Nil Miler i Hobart Maurer, a Robert Sirs doveo je više eksperimentalnih psihologa u vezu sa Frojdovim shvatanjima ličnosti. Nedavno su neki psiholozi u Pijažeu pronašli koristan most prema psihoanalizi.

S teorijske strane David Rapaport (1959, 1960) ukazao je na ispreplijetenost pojmovnog modela psihoanalize sa brojnim tradicionalno psihološkim pojmovima. U stvari, Rapaport je bio jedna od ključnih ličnosti u rastućem zbližavanju psihoanalize i psihologije. Klajn, Erikson i drugi priznali su Rapaportov veliki uticaj na njihovo mišljenje. Za smanjivanje jaza koristan je bio i simpozijum u kome su učestvovali psiholozi i psihoanalitičari zainteresovani za ispitivanje uzajamnih odnosa dva područja.

Jedan od najvažnijih činilaca koji je doprinio bližim odnosima između psihologije i psihoanalize sigurno je bila mogućnost ponuđena psiholozima da steknu kompetentnu obučenost u psihoanalizi od kvalifikovanih psihoanalitičara. Psihoanalitički institut i ustanove kao Meningerova klinika u Topeka, Kanzas, kao i Ostin Rigs Centar u Stokbridžu, Masačusets, posle drugog svjetskog rata otvorili su svoja vrata odabranim doktorima psihologije. Prije toga psihoanalitičko obučavanje bilo je dostupno samo osobama sa medicinskim obrazovanjem. Tako je bar bilo u Sjedinjenim Državama. Monopolisanje psihoanalize od strane medicinske profesije je ironija s obzirom na činjenicu da se sam Frojd strogo protivio tome da psihoanaliza postane isključivo medicinska specijalnost i energično se zalagao za otvorenost psihoanalitičkog obučavanja. Mnogi rani psihoanalitičari nijesu bili ljekari.

Psiholozi koji su prošli psihoanalitičko obučavanje vraćali su se zatim na univerzitete i bili u prilici da ponude svojim studentima bolje razumijevanje psihoanalize i sa više naklonosti. Oni su takođe inicirali istraživačke programe koji su imali psihoanalitičku orijentaciju. Ne treba previđeti ni ulogu koju je odigrao Nacionalni institut za mentalno zdravlje Odjeljenja za zdravlje, obrazovanje i socijalno staranje. Institut je obezbijedio zamašnu svotu novca za obučavanje i istraživanje u psihoanalitički orijentisanoj psihologiji. Pitanje je da li bi tako krupan korak u zbližvanju dva područja mogao biti učinjen bez ove finansijske podrške.



NEOANALITIČKE TEORIJE

Najpoznatiji predstavnici tzv neoanalitičke škole su: Adler, From, Hornaj i Saliven.


ERIH FROM


Erih From je rođen 1900. godine u Frankfurtu, Njemačka. Studirao je psihologiju, filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Hajdelbergu., Frankfurtu i Minhenu. Poslije odbrane doktorata na Hajdelbergu, 1922. godine, bio je na psihoanalitičkoj praksi u Minhenu i na čuvenom Berlinskom psihoanalitičkom institutu. Prešao je u SAD 1933. godine kao predavač na Čikaškom psihoanalitičkom institutu, a zatim je otvorio i privatnu praksu u Njujorku. Predavao je na većem broju univerziteta po SAD i u Meksiku. From je umro 18. marta 1980. godine u švajcarskom gradu Lokarnu, đe je živio poslednjih godina života.

Njegove knjige nijesu privukle samo pažnju stručnjaka iz oblasti psihologije, sociologije, filozofije i teologije, nego i šire čitalačke publike. Inspiraciju za pisanje je nalazio u svom bogatom poznavanju istorije, sociologije, književnosti i filozofije.

Na Froma su snažno uticala djela Karla Marksa, a naročito jedan od njegovih ranih radova, “Ekonomsko-filozofski rukopisi”, koji je nastao 1844, a koji je From uvrstio u svoju knjigu “Marksovo shvatanje čovjeka” (1961). U “S onu stranu okova iluzija” (1962), From poredi Frojdove i Marksove ideje, zapažajući neslaganja među njima, u želji da uspostavi sintezu ova dva mislioca. From smatra Marksa temeljnijim misliocem od Frojda i koristi se psihoanalizom samo da bi popunio praznine kod Marksa. On je napisao (1959) vrlo kritičku, čak polemičnu, analizu Frojdove ličnosti i njegovog uticaja, dok je, nasuprot tome, o Marksu napisao čisti hvalospjev (1961). Mada ne bi bilo pogrešno nazvati Froma marksističkim teoretičarem ličnosti, on lično više voli oznaku dijalektički humanista.

Suštinska tema svih Fromovih tekstova je da se čovjek osjeća usamljeno i izolovano zbog toga što je odvojen od prirode i drugih ljudi. Momenat izolacije ne može se naći ni kod jedne druge životinjske vrste; to je specifično ljudska situacija po kojoj se čovjek izdvaja od ostalih vrsta. Dijete, na primjer, stiče slobodu od prvobitnih veza sa svojim roditeljima, a posledica toga je da se osjeća izolovano i bespomoćno. Rob konačno izbori za sebe slobodu, da bi se našao prepušten sam sebi u pretežno neprijateljskom svijetu. Kao rob je pripadao nekome i imao osjećanje povezanosti sa svijetom oko sebe i drugim ljudima, iako nije bio slobodan. U svojoj knjizi “Bjekstvo od slobode” (1941), From razvija tezu da je čovjek, kako je sticao sve veću slobodu kroz istoriju, postajao sve usamljeniji u isto vrijeme. Sloboda tako postaje nešto negativno od čega čovjek pokušava da pobjegne.

Ima li odgovora na ovu dilemu? Čovjek može ili da se ujedini sa drugim ljudima u duhu ljubavi i zajedništva, ili da nađe sigurnost u potčinjavanju autoritetu, ili u saobražavanju sa društvom. U prvom slučaju čovjek koristi svoju slobodu da bi razvijao bolje društvo, a u drugom - da bi vezao sebi ruke na leđa. Bjekstvo od slobode pisano je u sjenci nacističke diktature i pokazuje da je ovaj oblik totalitarnog duštva bio privlačan ljudima zato što im je nudio novu sigurnost. Ali, kako je From isticao u sljedećim svojim knjigama (1947, 1955, 1964), bilo koja forma društva - feudalizam i kapitalizam, fašizam i socijalizam ili komunizam - predstavlja pokušaj da se riješi bazična protivrječnost čovjeka. Ova protivrječnost sastoji se u tome što je čovjek istovremeno i dio prirode, i odvojen od nje, što je istovremeno i životinja i ljudsko biće. Kao životinja, čovjek ima određene fiziološke potrebe koje se moraju zadovoljiti. Kao ljudsko biće, on posjeduje samosvijest, razum i maštovitost. Doživljaji koji su samo ljudski su osjećanja nježnosti, ljubavi i strasti; stavovi interesovanja, odgovornosti, identiteta, integriteta, ranjivosti, prevazilaženja i slobode; i vrijednosti i norme (1968). Te dvije strane čovjeka, životinjska i ljudska, čine osnovne uslove ljudske egzistencije. “Razumijevanje ljudske duše mora se zasnivati na analizi ljudskih potreba koje proističu iz uslova njegovog postojanja”.

Koje su to specifične potrebe koje izrastaju iz uslova ljudskog postojanja? Ima pet potreba: potreba za povezanošću, potreba za prevazilaženjem, potreba za ukorijenjenošću, potreba za identitetom i potreba za orijentacionim okvirom. Potreba za povezanošću (koja se, takođe, naziva i okvirom posvećivanja u Revoluciji nade, 1968) proističe iz nepobitne činjenice da su ljudi, postajući ljudi, iščupani iz primarnog životinjskog jedinstva s prirodom. “Životinju priroda oprema da uspješno izlazi na kraj sa uslovima života, koji je čekaju”, dok su ljudi, sa svojom moći mišljenja i maštanja, izgubili tu blisku međuzavisnost sa prirodom. Umjesto ovih instinktivnih veza koje sa prirodom imaju životinje, ljudi su prinuđeni da stvaraju svoje sopstvene odnose, među kojima najviše zadovoljenja pružaju oni koji su zasnovani na produktivnoj ljubavi. Produktivna ljubav uvijek podrazumijeva međusobnu brigu, odgovornost, poštovanje i razumijevanje.

Težnja za prevazilaženjem odnosi se na potrebu čovjeka da se izdigne iznad svoje životinjske prirode, da postane stvaralac, umjesto da ostane samo stvor. Ako se stvaralačke težnje sputaju, čovjek postaje rušilac. From ističe da ljubav i mržnja nijesu dva suprotstavljena nagona; i jedno i drugo su odgovori na čovjekovu potrebu da prevaziđe svoju životinjsku prirodu. Životinje ne mogu ni da vole ni da mrze, a ljudi mogu.

Konačno, ljudima je potreban i koordinantni sistem, stabilan i usaglašen način opažanja i poimanja svijeta. Orijentacioni okvir koji ljudi razvijaju može biti prvenstveno racionalan, prvenstveno iracionalan ili može imati elemente i jednog i drugog.

Za Froma su ove potrebe čisto ljudske i čisto objektivne. One se ne mogu naći kod životinja, niti su izvedene iz onoga što ljudi kažu da žele. Isto tako, ove potrebe nijesu tvorevina društva; one su se utkale u ljudsku prirodu tokom evolucije. Kakav je onda odnos društva prema specifičnim ispoljavanjima tih potreba? From smatra da su praktični načini na koje neko ostvaruje svoje potencijale određeni “društvenim aranžmanima pod kojima on živi”. Nečija ličnost se razvija u skladu sa mogućnostima koje mu konkretno društvo pruža. U kapitalističkom društvu, na primjer, neko može da stekne osjećanje ličnog identiteta time što će se obogatiti, ili da razvije osjećanje ukorijenjenosti postajući pouzdani namještenik velike kompanije u koga se ima povjerenja. Drugim riječima, nečije prilagođavanje društvu obično predstavlja kompromis između unutrašnjih potreba i spoljašnjih zahtjeva. On ili ona razvija svoj socijalni karakter da bi zadovoljio ili zadovoljila zahtjeve društva.

From je otkrio i opisao pet tipova socijalnog karaktera kakvi se mogu naći u današnjem društvu: primalački, eksploatatorski, skupljački, trgovački i produktivni. Ovi tipovi predstavljaju različite načine na koje se jedinke mogu odnositi prema svijetu i jedna prema drugoj. Jedino poslednji od ovih tipova može se, po Fromovom mišljenju, smatrati zdravim i jedino takav karakter izražava ono što je Marks nazivao slobodnom svjesnom djelatnošću.

Produktivna ličnost je kadra da bude nezavisna, aktivna i spontana ne samo u fizičkom radu nego i u svakoj drugoj sferi. Takva ličnost u svom ponašanju prema drugima i samom sebi zauzima potpuno autentičan stav. Ostali karakteri mogu da se označe kao neproduktivni.

Primalački ili receptivni karakter do znanja i svega drugog što mu treba dolazi na potpuno pasivan način. Ovakve osobe osjećaju da je njihov osnovni cilj da budu voljene, a ne da i same vole. Odlike ovakvih ljudi su submisivnost i sebičnost.

Sakupljački karakter je bio najprisutniji u srednjoj klasi XIX vijeka, dok je receptivni posebno važan u XX vijeku. Sakupljački tip teži da prikupi što više materijalnih dobara, moći i ljubavi, i ne želi da išta od toga dijeli sa drugim ljudima. Svaka novina ili promjena ih teško pogađa. Takvi pojedinci su tvrdoglavi, rigidni i sumnjičavi, a u blažim oblicima rezervisani i oprezni.

Kod izrabljivačke ličnosti postoji uvjerenje da ona sama ne može ništa da proizvede već da može dobiti nešto samo ako to uzme od nekog drugog. To ne moraju biti samo materijalne stvari već i ideje. Agresivnost, arogancija i egocentričnost su upadljive odlike ovakvih osoba.

Trgovački tip je prvenstveno zainteresovan za utisak koji ostavlja na druge ljude i za veze koje ima sa važnim ljudima. Svoju vrijednost i vrijednost drugih ljudi ocjenjuje kao što bi se procjenjivala vrijednost neke robe na tržištu. I ovaj tip socijalnog karaktera, kao i receptivni, produkt je savremenog kapitalističkog društva u njegovim najrazvijenijim formama.

Svaki pojedinačni čovjek je mješavina ovih pet tipova ili orijentacija prema svijetu, mada jedna ili dvije orijentacije mogu biti kod svake osobe istaknutije nego ostale. Tako je mogućno da neko bude ili produktivno-skupljački tip ili neproduktivno-skupljački tip. Produktivno-skupljački tip može biti osoba koja zgrće posjede ili novac da bi bila produktivnija; neproduktivno-skupljački tip može biti osoba koja zgrće radi zgrtanja, bez ikakve koristi za društvo.

Kasnije (1964) je From opisao i šesti par tipova karaktera - nekrofilni, koga privlači smrt, nasuprot biofilnom, koji je zaljubljen u život. From ističe da ono što bi moglo izgledati kao neka sličnost između ove formulacije i Frojdovih instinkata života i smrti nije, u stvari, nikakva sličnost. Za Frojda su i instinkti života i instinkti smrti ugrađeni u ljudsku biologiju, dok je za Froma biofilija, to jest strasna ljubav prema živom i životu jedini prvobitni potencijal. Smrt je sekundarna i javlja se tek kada su životne (biofilne) snage osujećene.

Sa stanovišta ispravnog funkcionisanja određenog društva od apsolutne je važnosti da se karakter đeteta skroji prema potrebama društva. Zadatak roditelja i škole je da učine sve kako bi dijete željelo da postupa onako kako mora da bi se dati ekonomski, politički i društveni sistem održao. Tako u kapitalističkom sistemu želja za štednjom mora biti usađena u ljude kako bi postojao kapital potreban za širenje privrede. Društvo koje je uvelo sistem kreditiranja mora da obezbijedi uslove da ljudi osjećaju unutrašnju prinudu da svoje račune plaćaju na vrijeme. From daje brojne primjere tipova karaktera koji se razvijaju u demokratskom, kapitalističkom društvu (1947).
Time što ljudima postavlja zahtjeve koji su suprotni njihovoj prirodi, društvo sputava i osujećuje ljude. Ono ih otuđuje od njihove “ljudske situacije” i onemogućuje im ispunjenje osnovnih uslova postojanja. I kapitalizam i komunizam, na primjer, pokušavaju da naprave robota od čovjeka, roba nadnice, da ga ponište kao jedinku; i ovi sistemi često uspijevaju da oćeraju čoveka u ludilo, antidruštvene postupke ili samouništavajuće ponašanje. From se ne ustručava da čitavo društvo žigoše kao bolesno ako ne uspijeva da zadovolji osnovne potrebe ljudi (1955).
From takođe ističe da, kad god se društvo mijenja u nekom važnijem smislu - kao što se dogodilo na prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ili kada je fabrička proizvodnja zamijenila pojedinačnog zanatliju - svaka takva promjena obično proizvodi pomjeranja i u socijalnom karakteru ljudi. Stara struktura karaktera ne odgovara novom društvu, što doprinosi još većem osjećanju otuđenja i očajanja jedinke. Čovjek je odsječen od svojih tradicionalnih veza i, dok ne pušti nove korjene i ne razvije nove odnose, on ili ona se osjećaju izgubljeno. Tokom takvih prelaznih perioda čovjek postaje sklon raznim ljekovima koji nude spas od usamljenosti.

Problem čovjekovih odnosa sa društvom dosta brine Froma i on mu se stalno vraća. From je čvrsto uvjeren u istinitost sljedećih postavki: 1) ljudi imaju suštinsku, urođenu prirodu; 2) društvo stvaraju ljudi da bi ispunili tu suštinsku prirodu; 3) nijedno dosad izmišljeno društvo ne zadovoljava osnovne potrebe ljudskog postojanja; 4) moguće je stvoriti takvo društvo.
Za koju vrstu društva se From zalaže? To je društvo

“... u kome se čovjek odnosi prema čovjeku s ljubavlju, u kojem je čovjek ukorijenjen u vezama bratstva i solidarnosti...; društvo koje mu pruža mogućnost prevazilaženja prirode stvaranjem, a ne razaranjem, u kome svako stiče osjećanje svoga ja na taj način što se doživljava kao izvor svojih moći, a ne time što se saobražava drugima, u kome postoji sistem za orijentaciju i posvećivanje, koji ne traži od čovjeka da iskrivljava stvarnost, niti da se klanja idolima”.

From čak predlaže i ime za ovo savršeno društvo: Humanistički komunitarni socijalizam. U takvom društvu bi svako imao jednaku mogućnost da postane potpuni čovjek. Neće biti nikakve usamljenosti, nikakvog osjećanja izolovanosti, nikakvog očajanja. Ljudi bi pronašli novi dom koji je po mjeri “ljudske situacije”. Takvo društvo bi ostvarilo Marksov cilj pretvaranja otuđenja jedinke u sistemu privatnog vlasništva u novu mogućnost za samorealizaciju jedinke kao društvenog, produktivno aktivnog ljudskog bića u socijalizmu From je proširio svoj nacrt idealnog društva i time što je precizirao program po kome bi i naše sadašnje društvo zasnovano na tehnici moglo da se humanizuje. Fromova shvatanja je oštro kritikovao Šar.

Mada su se Fromova shvatanja razvila iz njegovih zapažanja tokom psihoterapije i iz njegovih raznovrsnih štiva u oblastima istorije, ekonomije, sociologije, filozofije i lijepe književnosti, on je preduzeo i jedno empirijsko istraživanje velikog opsega. From je 1957. godine započeo sociopsihološku studiju meksikanskog sela da provjeri svoju teoriju socijalnog karaktera. Uvježbao je meksičke anketare da primjenjuju jedan dubinski upitnik čiji rezultati se mogu tumačiti i analizirati kao pokazatelji važnih obilježja motivacije i karaktera, Taj upitnik bio je dopunjen i Roršahovim mrljama koje otkrivaju jače potisnute stavove, osjećanja i motive. Oko 1963. podaci su bili prikupljeni, a 1970. su objavljeni rezultati /From i Makobi (Fromm, Maccobv), 1970/. Otkrivena su tri glavna tipa socijalnog karaktera: produktivno-skupljački, produktivno-eksploatatorski i neproduktivno-primalački. Prvom tipu pripadaju zemljoposjednici, drugom trgovci, a trećem siromašni radnici. Pošto ljudi sa istim sklopom karaktera privlače jedni druge kao bračni partneri, ova tri tipa čine prilično čvrstu klasnu strukturu na selu.

Prije nego što je uticaj tehnike i industrijalizacije dospio do sela, postojale su svega dvije klase: zemljoposjednici i seljaci. Produktivno-eksploatatorski tip je postojao jedino kao vrsta zastranjivanja. Međutim, baš tom tipu ljudi je palo u dio da, na svoju ruku, učine dostupnim za seljake plodove tehničkog napretka, postajući istovremeno simboli progresa i razvoja i vođe u lokalnoj zajednici. Oni su pružali i jeftinu zabavu u formi bioskopa, radija, televizije i raznih roba fabričke izrade. Kao posljedica toga siromašni seljaci su bili odvojeni od svojih tradicionalnih kulturnih vrijednosti, a da nijesu stekli neke naročite prednosti tehničke civilizacije. Ono što su stekli bilo je blijedo u poređenju sa onim što su imali ranije: bioskop je zamijenio svetkovine, radio lokalne muzikante, konfekcijska odjeća ručno tkane haljetke, a industrijski proizveden namještaj i oprema za domaćinstvo sve ono što su ranije ručno izrađivali. Težište studije, međutim, bilo je na ilustrovanju Fromove teze o tome da karakter (ličnost) utiče na društvenu strukturu i društvenu promjenu, trpeći istovremeno i njihov privatni uticaj.



KAREN HORNAJ

Karen Hornaj je rođena u Hamburgu, Njemačka, 16. septembra 1885. godine, a umrla je u Njujorku 4. decembra 1952. godine. Medicinsko obrazovanje stekla je na Berlinskom univerzitetu i radila je na Berlinskom psihoanalitičkom institutu od 1918. do 1932. godine. Analizirali su je Karl Abraham i Hans Sahs, dvojica vrlo uglednih učitelja psihoanalize u Evropi onog vremena. Na poziv Franca Aleksandera došla je u Sjedinjene Američke Države, đe je bila zamjenik direktora Čikaškog psihoanalitičkog instituta tokom prve dvije godine. U Njujork se preselila 1934. godine i otvorila privatnu praksu, uz nastavu na Njujorškom institutu za psihoanalizu. Nezadovoljna ortodoksnom psihoanalizom, ona je zajedno sa istomišljenicima osnovala Udruženje za unapređenje psihoanalize i Američki institut za psihoanalizu. Bila je dekan tog instituta sve do svoje smrti.

Hornajeva smatra da njene ideje spadaju u granice frojdističke psihologije i ne pridaje im značaj nekog potpuno novog pristupa razumijevanju ličnosti. Njene pretenzije su da očisti slabosti iz Frojdovog mišljenja - slabosti koje, po njenom mišljenju, vuku korjen iz njegove mehanicističke i biologističke orijentacije - kako bi psihoanaliza ostvarila do kraja svoje mogućnosti kao nauka o čovjeku. “Moje uvjerenje, jezgrovito iskazano, glasi da psihoanaliza treba da preraste svoje granice određene time što je bila instinktivistička i genetička psihologija”. U toj reformi je otišla toliko daleko da je i sama mogla da postavi pitanje da li je to još uvijek psihoanaliza. U jednom svom djelu ona ovako odgovara:

„Pošto mnoga moja tumačenja odstupaju od Frojdovih, neki čitaoci se mogu zapitati da li je ovo još uvijek psihoanaliza. Odgovor zavisi od toga šta se smatra bitnim u psihoanalizi. Ako neko vjeruje da se njena suština utvrđuje na osnovu skupa svih teorija koje je Frojd iznio, onda ono što je izneseno u ovoj knjizi nije psihoanaliza. Ali, ako se povjeruje da suština psihoanalize leži u osnovi koncepcije koja se odnosi na ulogu nesvjesnih procesa i način na koji oni dolaze do izražaja, i u obliku terapeutskog liječenja koje ove procese dovode do svijesti, onda je ono što ja iznosim psihoanaliza“.

Hornajeva jako zamjera Frojdu na pojmu zavisti zbog nemanja penisa kao odlučujućem činiocu u psihologiji žene. Frojd je, da se podsjetimo, zapazio da osobeni stavovi i osjećanja žena, kao i njihovi najdublji sukobi, izviru iz njihovog osjećanja genitalne manje vrijednosti i njihove ljubomore prema muškarcima. Hornajeva smatra da je sasvim apsurdna teza da jedinka koja je anatomski pripremljena za specifične ženske funkcije nije i psihički pripremljena za to već je obdarena željom za svojstvima suprotnog pola. Ona vjeruje da je ženska psihologija zasnovana na nedostatku samopouzdanja i prećeranom naglašavanju ljubavnog odnosa, što ima vrlo malo veze sa anatomijom polnih organa

U pogledu Edipovog kompleksa, Hornaj smatra da to nije seksualno-agresivni sukob između đeteta i njegovih roditelja, nego strepnja koja izvire iz osnovnih poremećaja u đetetovim odnosima sa majkom i ocem (na primjer, zanemarivanje, prezaštićivanje, strogo kažnjavanje). Agresija nije urođena, kako je Frojd tvrdio, nego je sredstvo za zaštitu čovjekove sigurnosti. Narcizam nije stvarno ljubav prema sebi, nego naduvavanje i precjenjivanje sebe usljed osjećanja nesigurnosti. Hornaj je, takođe, kritična prema sljedećim Frojdovim pojmovima: prinuda ponavljanja, ono ja, nad ja, strepnja (anksioznost) i mazohizam. Na pozitivnoj strani, Hornaj cijeni kao najvažnije doprinose Frojda njegove teorije o duševnom determinizmu, nesvjesnoj motivaciji i emotivnim, neracionalnim, motivima.

Najvažniji pojam Hornajeve je pojam bazične strijepnje (anksioznosti), koji definiše kao

“... osjećanje koje ima dijete da je izolovano i bespomoćno u potencijalno neprijateljskom svijetu. Širok spektar činilaca iz okoline može da proizvede ovu nesigurnost u đetetu: neposredna ili posredna dominacija, nemar, nepredvidljivo ponašanje, nepoštovanje đetetovih pojedinačnih potreba, odsustvo stvarnog vođenja, potcjenjivački stav, previše ili premalo divljenja, odsustvo pouzdane topline, nužnost da se staje na stranu jednog ili drugog roditelja u svađi, previše ili premalo odgovornosti, prezaštićenost, izdvojenost od druge đece, nepravda, diskriminacija, neodržana obećanja, neprijateijska atmosfera itd. itd…

Uopšte uzev, sve što remeti sigurnost đeteta u odnosu na njegove roditelje proizvodi bazičnu strepnju. Nesigurno, nespokojno dijete razvija različite taktike pomoću kojih će izlaziti nakraj sa svojim osjećanjem izdvojenosti i bespomoćnosti. Ono može razviti neprijateljstvo i težiti osveti prema onima koji su ga odbacili ili maltretirali. Ili može postati prećerano pokorno i poslušno da bi povratilo ljubav koju osjeća da je izgubilo. Ono može razviti jednu nerealnu, idealizovanu predstavu o sebi, da bi kompenzovalo svoje osjećanje manje vrijednosti. Dijete može pokušati da potkupi druge da ga vole, ili se može služiti prijetnjama da ih primora na to. Ono se može prepuštiti samosažaljenju da bi pridobilo simpatije drugih.

Ako dijete ne može da dobije ljubav, ono može težiti sticanju moći nad drugima. Na taj način ono nadoknađuje osjećanje bespomoćnosti, nalazi oduška neprijateljstvu i u stanju je da iskorišćava ljude. Ili dijete postaje veliki takmičar kome je važnije da pobijedi nego da nešto postigne. Ono može okrenuti svoju agresiju unutra i potcenjivati se.

Svaka od ovih taktika može da postane manje-više trajno tkivo ličnosti; određena taktika može, drugim riječima, da preuzme ulogu nagona ili potrebe u dinamici ličnosti. Hornajeva izlazi sa spiskom od deset potreba koje su stečene kao posljedica pokušaja da se nađe rešenje za teškoće u ljudskim odnosima. Ona ove potrebe naziva “neurotičnim”, jer predstavljaju iracionalna rješenja problema.

1. Neurotična potreba za naklonošću i potvrđivanjem. Ova potreba se odlikuje neograničenom željom da se zadovolje drugi i da se živi prema njihovim očekivanjima. Osoba živi za dobro mišljenje drugih i krajnje je osjetljiva na svaki znak odbacivanja ili odsustva prijateljstva.

2. Neurotična potreba za “partnerom” koji će preuzeti brigu o nečijem životu. Osoba sa ovakvom potrebom je parazit. Ona ili on precjenjuju ljubav i užasno se plaše da ne budu napušteni.

3. Neurotična potreba da se svoj život ograniči na uske okvire. Takva osoba ne postavlja zahtjeve; zadovoljava se malim, više voli da ostane neprimjetna; skromnost cijeni iznad svega.

4. Neurotična potreba za moći. Ova potreba se izražava u žudnji za ‘moći radi moći’,u suštinskom nepoštovanju drugih, u neograničenom veličanju snage i preziru prema slabosti. Ljudi koji se plaše da otvoreno drže vlast mogu pokušavati da nadziru druge preko intelektualnog iskorišćavanja i superiornosti. Jedna varijanta nagona moći je i potreba da se vjeruje u svemoć volje. Takvi ljudi misle da mogu da postignu bilo šta samo ako napregnu svoju snažnu volju.

5. Neurotična potreba da se iskorišćavaju drugi.

6. Neurotična potreba za ugledom. Nečije mišljenje o samome sebi određeno je količinom javnih priznanja koja je dobio.

7. Neurotična potreba za divljenjem drugih. Ljudi sa ovom potrebom imaju naduvanu predstavu o sebi i žele da im se ljudi dive zbog toga, nezavisno od stvarnih osobina.

8. Neurotična ambicija za ličnim postignućem. Takve osobe žele uvijek da budu najbolje i gone sebe ka sve većim postignućima usljed bazične nesigurnosti u sebe.

9. Neurotična potreba za samodovoljnošću i nezavisnošću. Pošto su se razočarali u pokušajima da nađu tople, zadovoljavajuće odnose sa ljudima, ovakvi ljudi se odvajaju od drugih i odbijaju svako vezivanje za bilo koga ili bilo šta. Postaju “samotnjaci”.

10. Neurotična potreba za savršenstvom i nepogrešivošću. Uplašeni da ne naprave grešku ili da ne budu kritikovani, ljudi sa ovom potrebom pakušavaju da se oklope sa svih strana, da ne može da im se stavi zamjerka. Oni stalno tragaju za svojim propustima, kako bi mogli da ih prikriju prije nego što ih drugi otkriju.

Ovih deset potreba su izvori iz kojih nastaju unutrašnji sukobi. Neurotična potreba za ljubavlju, na primjer, je neutaživa; što više neurotik dobije, to više želi. Zato nije nikada zadovoljan. Isto tako, neurotična potreba za nezavisnošću ne može nikad biti zadovoljena, jer drugi dio ličnosti neurotičara želi da bude voljen i obožavan. Težnja za savršenstvom je izgubljen slučaj od početka. I sve ostale potrebe su nerealne.

Kasnije je Hornaj (1945) razvrstala ovih deset potreba u tri grupe: 1) kretanje ka ljudima (na primjer, potreba za ljubavlju); 2) kretanje od ljudi (kao potreba za nezavisnošću) i 3) kretanje protiv ljudi (potreba za moći).

Povodljiv tip ljudi čine oni pojedinci kod kojih postoji kretanje ka ljudima. Ovakve osobe pokazuju potrebu za naklonošću, odobravanjem i posebnu potrebu za partnerom. Ovom tipu je neobično potrebno da bude voljen, da neko za njim žudi, da mu okolina odobrava, da ga cijeni, da bude značajan za druge. Osoba pokušava da živi prema očekivanjima drugih, često do te mjere da gubi uvid u sopstvena osjećanja, razvija jake inhibicije prema kritici, izdavanju naređenja, ambicioznosti i sl. Iako ima jaka osjećanja da je bespomoćna (što iskreno priznaje drugima), druge doživljava kao superiornije. Ona potpuno isključuje agresivne crte, tj potiskuje svoje agresivne tendencije. Potiskuje sve što liči na dominaciju, mada se potajno divi dominantnim osobama.

“Grupa I, povladljivi tip, manifestuje sve crte preko kojih se kreće prema ljudima. On pokazuje izrazitu potrebu za naklonošću i odobravanjem i posebnu potrebu za ‘partnerom’ - a to će reći prijateljem, ljubavnikom, mužem ili suprugom ‘koji su spremni da ispune sve ono što on očekuje od života, da preuzmu odgovornost za dobro i zlo, pri čemu uspješna manipulacija postaje njegov glavni zadatak’. Ovakve potrebe imaju karakteristike zajedničke svim neurotičnim crtama; to znači one su kompulzivne, indiskriminantne, a ako su osujećene rađaju anksioznost ili obeshrabrenost. One funkcionišu gotovo nezavisno od unutrašnje vrijednosti ‘ostalih’ koji su u pitanju i od stvarnog osjećanja određene osobe prema drugima. Međutim, ove potrebe se izražavaju na razne načine, a svi se koncentrišu oko želje za ljudskom intimnošću i želje za ‘pripadanjem’. Zbog indiskriminantne prirode svojih potreba, povladljiv tip biće sklon da precjenjuje svoju duhovnu srodnost i interese zajedničke sa ljudima oko njega, a da zanemaruje faktore koji stoje na putu. Njegovo pogrešno, i ovako izraženo, rasuđivanje o ljudima ne potiče od neznanja, ludosti, ili nesposobnosti da zapaža, već je određeno njegovim kompulzivnim potrebama. On se osjeća - kao što je to jedan bolesnik ilustrovao crtežom - kao beba okružena strašnim i opasnim životinjama. Sićušna i bespomoćna, ona stoji u sredini slike, a oko nje su ogromne pčele spremne da je žacnu, pas koji bi je mogao ugristi, mačka koja bi mogla da se baci na nju, i bik koji bi je mogao probosti. Dakle, stvarna priroda drugih bića očevidno nije važna; pa ipak - ukoliko su agresivnija i opasnija utoliko je njihova ‘naklonost’ neophodnija. Uopšte rečeno, ovom tipu je potrebno da je voljen, žuđen, željen, omiljen, da se osjeća prihvaćenim, da je dobro došao, da mu se odobrava, da ga cijene, da je potreban, da je značajan za druge, naročito za izvjesnu osobu; da mu se pomaže, da je štićen, da neko brine o njemu, da ga neko vodi.

Kada se u toku analize bolesniku predoči kompulzivni karakter ovakvih potreba, on će vjerovatno potvrditi da su ovakve želje savim ‘prirodne’. Naravno, on je ovdje na odbrambenom terenu. Sem kada se radi o licima čije je cjelokupno biće tako izvitopereno sadističkim crtama, da je želja za naklonošću prigušena svim mogućim funkcionisanjima, dobro je ako pretpostavimo da svako biće baš želi da se osjeća voljenim, da pripada, da mu se pomogne itd. Ono u čemu bolesnik griješi jeste njegovo tvrđenje da sva njegova pomamna trka za naklonošću i odobrovanjem potiče od istinske potrebe, a u stvari je taj istinski dio strahovito potisnut njegovom nezasitnom žudnjom da se osjeća bezbjedno.

Potreba da se ova žudnja zasiti toliko je prinudna da je sve što on čini orijentisano ka njenom ispunjenju. U ovom procesu on razvija izvjesne kvalitete i stavove koji modeliraju njegov karakter. Neki od njih mogli bi se nazvati omiljenošću; on je osjetljiv na potrebe drugih - u okviru onog što je u stanju da emocionalno razumije. Na primjer, mada je vjerovatno da će sasvim prenebreći želju nekog povučenog lica da bude usamljeno, on će uočiti potrebu nekog drugog za sažaljenjem, pomoći, odobravanjem itd. On pakušava da živi automatski prema iščekivanjima drugih, ili prema onom za šta vjeruje da su njegova iščekivanja, često do te mjere, da izgubin uvid u svoja sopstvena osjećanja. On postaje ‘nesebičan’, samopožrtvovan, bez zahtjeva – izuzev svoje bezgranične želje za ljubavlju. On postaje povladljiv, pretjerano pažljiv – unutar svojih mogućih granica – razuman, blagorodan, plemenit. On ne vidi činjenicu da u svom srcu mnogo ne brine za druge i da želi da na druge gleda kao na dvoličnjake i koristoljupce. Međutim - ako smijem da upotrijebim jasne izraze za ono što se odvija nesvjesno - on samog sebe ubjeđuje da svakog voli, da su svi ljudi ‘simpatični’ i čestiti, a ta zabluda ne samo da rađa duboka razočarenja, već doprinosi i njegovoj opštoj nesigurnosti.

Ovi kvaliteti nijesu tako dragocjeni kao što to samoj ličnosti izgleda, naročito zbog toga što ne potiču od sopstvenih osjećanja ili rasuđivanja, već se drugima slijepo predaje sve ono što se želi od njih - a zbog toga što je ličnost duboko poremećena ako se uzvraćanje ne ostvari.

Nadjačavajući ove karakteristike, stoji grupa čiji je cilj da izbjegne namrgođena lica, razmirice i rivalstvo. Takva osoba teži da potčini samu sebe, da zauzme drugo mjesto, ostavljajući drugima da se istaknu; ona će djelovati smirujuće, pomirljivo i - u najmanju ruku svjesno neće gajiti nikakvu mržnju. Bilo kakva želja za osvetom ili trijumfom tako je duboko prigušena da se sama osoba često čudi kako se tako lako izmiruje i kako se nikada ne ljuti dugo. U ovom kontekstu je važna i njena tndencija da automatski podnese grdnju. Opet sasvim bez veze sa njenim stvarnim osjećanjima - a to znači: da li se zaista osjeća krivom ili ne - ona će samu sebe optužiti prije nego druge i težiće da sebe pažljivo ispita ili se opravda pred očevidno neopravdanim kritikovanjem ili očekivanim napadom.

Prelaz od ovakvih stavova prema definitivnim inhibicijama je neprimjetan. Pošto je svako agresivno ponašanje tabu, stvaraju se inhibicije prema isticanju, kritici, zahtjevima, davanju naređenja, ostavljanju utisaka i prema stremljenjima ka ambicioznim ciljevima. Zbog toga što je njen život u cjelini orijentisan prema drugima, njene inhibicije je takođe često spriječavaju da ugađa samoj sebi, i da u takvim postupcima uživa. Ovo može ići tako daleko da svaki doživljaj koji nije sa nekim podijeljen - bilo to objed, izložba, muzika ili priroda - postaje beznačajan. Nije ni potrebno naglašavati da ovako kruto ograničavanje od uživanja ne samo što osiromašuje život, već čini da zavisnost od drugih postaje sve veća.

Pored idealizacije kvaliteta koje smo naveli ovaj tip ima izvjesne karakteristične stavove prema samom sebi. Jedan od njih je sveobuhvatno da je takva osoba slaba i bespomoćna – ‘ja sam sirota i mala’. Kada se prepušti sopstvenim izvorima osjeća se izgubljenom, kao čamac otrgnut od svojih sidrišta, ili kao Pepeljuga iščupana iz krila svoje čarobne kume. Ova bespomoćnost je djelimično stvarna; svakako da osjećanje da se ni pod kakvim okolnostiima ne može boriti ili takmičiti baš podstiče stvarnu slabost. Osim toga takva osoba svoju bespomoćnost iskreno priznaje i sebi i drugima. Ona takođe može biti dramatično naglašena u snovima. Osoba joj često pribjegava kao sredstvu apela ili odbrane: ‘Morate me voljeti, štititi me, praštati mi, ne smijete me ostavljati, jer sam tako slaba i bespomoćna’.

Druga karakteristika je posljedica tendencije samopotčinjavanja. Osoba uzima zdravo za gotovo da je svako drugi nadmoćniji, da su drugi privlačniji, inteligentniji, obrazovaniji, dragocjeniji od nje. Postoji stvarna osnova za ovo osjećanje, a sastoji se u tom što takvoj osobi nedostaje samopouzdanje i čvrstina, koji oštećuju njene kapacitete; ali čak i na područjima gdje je takva osoba nesumnjivo sposobna, ona će zbog osjećanja inferiornosti - bez obzira na njene kvalitete - imati više povjerenja u druge ljude nego u samu sebe. U prisustvu agresivnih ili arogantnih osoba njeno osjećanje sopstvene vrijednosti još više je muči, ali kada je sama, ona pokazuje tendenciju ne samo da potcjenjuje svoje kvalitete, talente i sposobnosti, već isto tako i svoja materijalna dobra.

Treća tipična crta je njena opšta zavisnost od drugih. To je njena nesvjesna tendencija da sebe smatra onakvom kakvom je drugi smatraju. Njeno samopoštovanje zavisi od odobravanja ili neodobrovanja drugih, njihove naklonosti ili nenaklonosti. Zato je za nju svako odbacivanje stvarna katastrofa. Ako neko propusti da joj uzvrati poziv, čak i ako shvati opravdanost takvog odbijanja, ipak će, u saglasnosti sa logikom posebnog unutrašnjeg svijeta u kojem živi, barometar njenog samopoštovanja pasti na nulu. Drugim riječima, svaka kritika, odbijanje ili napuštenost užasna su opasnost, i ona ulaže najponiznije napore da ponovo zadobije naklonost lica koje joj je moglo tu pažnju uskratiti. Njeno okretanje i drugog obraza ne potiče ni od kakvog misterioznog ‘mazohističkog’ nagona već je samo logična posljedica onog što takva osoba može da uradi na temelju svojih unutrašnjih postavki.

Sve ovo doprinosi stvaranju njenih posebnih gledišta. Zavisno od opšte zrelosti osobe sva ova gledišta su manje ili više lucidna i uvjerljiva. Ona su orijentisana ka dobroti i sažaljenju, ljubavi, plemenitosti, nesebičnosti, blagosti; takva osoba gnuša se uobraženosti, ambicije, nemilosrdnosti, beskrupuloznosti i postizanja moći – mada istovremeno ovakvi atributi mogu potajno izazvati njeno obožavanje jer predstavljaju snagu”.

Agresivan tip ima potrebu da se ističe, postiže bilo kakav uspjeh, priznanje ili prestiž. Kod njega preovlađuje kretanje protiv ljudi. Njegov agresivni stav je ponekad potpuno manifestovan, ali je češće prikriven glazurom učtivosti i blagonaklonosti. On ne želi da prizna bilo koju vrstu straha i koristi drastične mjere da bi savladao strah u sebi. Ovakvi ljudi nijesu skloni da priznaju greške.

“Kao što se povodljivi tip drži uvjerenja da su ljudi ‘fini’, iako je neprestano uvjeravan dokazima o protivnom, tako agresivni tip uzima zdravo za gotovo da je svako neprijateljski raspoložen i odbija da prihvati protivno. Za njega je život borba svih protiv svakog, a na kraju preovlađuju zle sile. Izuzeci koje smatra mogućim rijetko se javljaju i on ih prima sa rezervom. Njegov stav je ponekad sasvim očevidan, ali češće je prekriven glazurom blage učtivosti, blagonaklonosti i dobrog drugarstva. Ovakav ‘stav’ može biti makijavelističko ustupanje cjelishodnosti. Međutim, kao po pravilu, takav stav je sastavni dio pretenzija, istinskih osjećanja i neurotičnih potreba. Želja da drugi vjeruju da je on dobar drug može biti kombinovana sa izvjesnom količinom stvarne dobrotvornosti sve dok neko ne počne sumnjati u to da on stoji na čvrstim temeljima. Elementi neurotične potrebe za ljubavlju i priznanjem mogu se koristiti u agresivne svrhe. Ovakav stav povladljivom tipu nije potreban, jer se njegova gledišta ionako uvijek poklapaju sa hrišćanskim vrlinama ili sa društveno usvojenim gledištima.

U osnovi, njegove potrebe potiču iz osjećanja da je svijet poprište na kojem, u Darvinovom smislu, jaki uništavaju slabe, i da samo najsposobniji mogu da prežive. Ono što najviše doprinosi da čovjek opstane uglavnom zavisi od civilizacije u kojoj osoba živi; ali, nemilosrdno hrljenje za sopstvenim interesom u svakom slučaju je vrhovni zakon. Zato njegova primarna potreba postaje potreba ovladavanja drugim. Varijacije u sredstvima ovog ovladavanja su bezbrojne. To može biti neobuzdana primjena sile, indirektno manipulisanje preko pretjerane brižnosti ili obavezivanjem ljudi. Takav tip može najviše voljeti silu kamufliranu dostojanstvom. Može da taktizira i intelektom, uključujući uvjerenje da se sve može riješiti rezonovanjem ili opreznošću. Specifični oblik ovladavanja djelimično zavisi od prirodne sposobnosti svake osobe. Djelimično on predstavlja i fuziju konfliktnih crta. Na primjer, ako je osoba istovremeno sklona izdvajanju ona će se čuvati svake direktne dominacije, pošto bi je ona dovela u suviše tijesan kontakt sa drugima. Ako je prikrivena potreba za ljubavlju velika može se opredijeliti za indirektne metode. Ako teži da iza dostojanstva manifestuje silu, onda je to znak prisustva sadističkih crta, pošto se takav metod sprovodi upotrebom drugih za postizanje sopstvenih ciljeva.

Istovremeno on ima potrebu da se ističe, postiže bilo kakav uspjeh, prestiž ili priznanje. Ukoliko uspjeh i prestiž znače snagu u konkurentskom društvu, žudnje su djelimično orijentisane ka sili. Međutim, one su takođe i subjektivno osjećanje snage preko spoljašnje afirmacije, spoljašnjeg odobravanja i nadmoćnosti. I ovdje je, kao i u povodljivog tipa, težište pomjereno van same ličnosti; razlika je samo u afirmaciji koju on želi od drugih. U stvari, i jedan i drugi stav podjednako predstavljaju promašaj. Kada se ljudi čude zašto nijesu uspjeli da se iole manje osjećaju nesigurnima, oni time pokazuju svoje psihološko neznanje, ali činjenica da to oni čine ukazuje do koie se mjere uspjeh i prestiž najčešće cijene.

Ogromna potreba da se iskorišćavaju drugi, da se nadmudre i da se upotrebe za sopstvene ciljeve dio je ove slike. Na svaku situaciju ili odnos gleda se sa ovog stanovišta: ‘Šta mogu da dobijem iz toga?’ - bez obzira da li se radi o novcu, prestižu, kontaktima ili idejama. Samo osoba je, svjesno ili polusvjesno, ubijeđena da svi drugi postupaju ovako, zbog čega cijeni činjenicu da ovo postiže efikasnije od ostalih. Kvaliteti koje razvija ovakva osoba gotovo su dijametralno različiti od kvaliteta koje razvija povodljivi tip. Osoba je uporna i postojana, ili bar djeluje tako. Sva sopstvena osjećanja i osjećanja drugih ona smatra ‘ogavnom sentimentalnošću’. Ljubav za nju ima ništavnu ulogu. Ona se nikada ne ‘zaljubljuje’, nikada nema neku aferu, ne udaje se ili ženi, jer je za nju najvažnije da ima eminentno poželjnog partnera, koji će svojom privlačnošću, društvenim prestižom ili bogatstvom moći da poboljša njen sopstveni položaj. Ona ne nalazi nikakvog razloga da bude dobra prema drugima. ‘Zašto bih se ja brinula - neka se brinu sami o sebi’. Pričom o starom etičkom problemu o dvije osobe na splavu, sa kojeg se samo jedna može spasti, ovakav tip bi, naravno, kazao da će pokušati da spase svoju sopstvenu kožu - jer ne bi htio da bude lud i dvoličan. On ne želi da prizna bilo koju vrstu straha i čak će upotrijebiti drastične mjere da bi strah savladao. On će se, na primjer, prisiljavati možda da stanuje u praznog kući, iako se strahovito plaši lopova; on će možda insistirati da jaše konja sve dok ne savlada strah od konja; eventualno će gaziti kroz baruštine za koje zna da su pune zmija da bi se oslobodio straha od njih.

Dok povodljivi tip teži da djeluje pomirljivo, agresivni čini sve što može da bi bio dobar borac. On oprezno i oštroumno iznosi svaki argumenat, a odstupiće od njega samo onda ako drugim argumentom može potvrditi da je ipak u pravu. Najbolje će se osjećati kada je pritjeran uza zid i kada nema nikakve mogućnosti sem da se bori. Nasuprot povodljivom tipu, koji se plaši da pobijedi u nekoj igri, ovakav tip teško podnosi poraz i neopozivo želi pobjedu. Isto tako on je spreman da optužuje druge kao što je povodljivi tip gotov da okrivljuje samog sebe. Ni u jednom slučaju razmatranje krivice nema nikakvu ulogu. Kada povodljivi tip priznaje krivicu, to ni u kom slučaju ne znači da je on i uvjeren u nju, već da želi da djeluje pomirljivo. Slično ovome agresivni tip nije ubijeđen da je neko drugi pogriješio; on smatra da je u pravu jednostavno zbog toga što mu je potrebno ovo tlo subjektivne izvjesnosti; potpuno isto kao što je nekoj armiji potrebno sigurno uporište sa kojeg će izvesti napad. Priznati grešku, ako to nije apsolutno neophodno, za ovog tipa znači krajnje pokazivanje slabosti, ili čak neoprostivu ludost.

U skladu sa njegovim stavom je da se mora boriti protiv pakosnog svijeta i da treba da razvije oštar smisao za realizam - naročite vrste. On nikada nije tako ‘naivan’ da u drugih previdi bilo kakvu manifestaciju ambicije, pohlepe, neznanja ili bilo čega drugog što bi moglo spriječiti ostvarenje njegovih ciljeva. Kako su u konkurentskoj civilizaciji ovakvi atributi mnogo češća pojava od stvarnog poštenja, on smatra opravdanim to što je jedino on realan. Naravno da je on u stvari isto toliko jednostran kao i povodljivi tip. Još jedan vid njegovog realizma je naglašavanje značaja planiranja i opreznosti. On kao svaki dobar strateg u svakoj situaciji oprezno procjenjuje sopstvene šanse, snage svojih neprijatelja i eventualne klopke.

Pošto uvijek ima potrebu da sebe predstavlja najjačim, najoštroumnijim ili najtraženijim, on pokušava da razvije efikasnost i izvornost koje su potrebne da bude takav. Smislom i inteligencijom koje ulaže u svoj postupak može postići da postane veoma cijenjen službenik ili da postigne uspjeh u svom poslu. Međutim, utisak koji ostavlja da je duboko zainteresovan za svoj rad u izvjesnom smislu je varljiv, jer je za njega rad samo sredstvo da se dođe do izvjesnog cilja. On ne osjeća nikakvu ljubav za ono što radi i on od posla nema nikakvog stvarnog zadovoljstva - a to je činjenica koja je u skladu sa njegovim pokušajem da iz svog života potpuno isključi osjećanja. Ovo gušenje svakog osjećanja ima dvostruki efekat. Sa stanovišta uspjeha, ono je nesumnjivo cjelishodno, jer ga osposobljava da funkcioniše kao dobro podmazana mašina, koja neumorno proizvodi robu koja će ga učiniti moćnijim i pružati mu sve veći prestiž. Ovdje se mogu umiješati i osjećanja koja bi ga, razumljivo, mogla navesti da djela uz manje oportunističkih prednosti; ona bi mogla učiniti da napusti tehniku kojom se tako često koristio na putu ka uspjehu; ona bi ga mogla odmamiti od njegovog posla u carstvo uživanja u prirodi ili umjetnosti, ili drugarstva sa prijateljima, umjesto sa osobama koje samo korisno služe njegovom cilju. S druge strane, emocionalna pustoš koju donosi prigušivanje osjećanja, umanjiće kvalitet njegovog djela; izvjesno je da će ona svakako ograničiti njegovo stvaralaštvo.

Agresivni tip izgleda kao potpuno neinhibirana osoba. On može izražavati želje, može izdavati naređenja, izražavati bijes, braniti se. Međutim, on nije ništa manje inhibiran nego povodljivi tip. Za našu civilizaoiju nije velika prednost što nas njegove posebne inhibicije odmah ne pogađaju. One leže u emocionalnoj sferi i tiču se njegovog kapaciteta da osjeti prijateljstvo, ljubav, naklonost, saosjećajno razumijevanje i nezainteresovano uživanje. Ovo posljednje on bi smatrao traćenjem vremena.

On o sebi lično misli da je jak, čestit, realističan, što je sve tačno ako se stvari posmatraju na ovaj način. Prema ovakvim postavkama njegovo poštovanje samog sebe je strogo logično, jer za njega bezobzirnost predstavlja snagu, nedostatak poštovanja drugih - čast, a uporna trka za sopstvenim ciljevima - realizam. Njegov stav o svojoj čestitosti proizilazi djelimično iz mudrog razgolićavanja postojećih dvoličnosti. Na entuzijazam za nešto, na filantropska osjećanja i slično, on gleda kao na čistu pretenziju; on može da uoči i usvoji društvenu svijest ili hrišćanske vrline u onom smislu u kojem se one najčešće predstavljaju. Njegova gledišta izgrađena su na temelju filozofije džungle. Moć daje pravo. Dolje humanost i milosrđe! Homo homini lupus! Ovdje se javljaju gledišta koja se mnogo ne razlikuju od onih kojima su nas tako temeljno učili nacisti”.

Povučenom tipu pripadaju one osobe kod kojih dominira orijentacija od ljudi. Neurotično povlačenje od ljudi nije istovjetno sa povremenim javljanjem želje za samoćom. Želja da se bude sam izraz je neurotičnog povlačenja samo ako postoji nepodnošljivo naprezanje i neugodnost pri druženju sa ljudima, i ako se samoća vidi kao način da se ta neprijatnost izbjegne. Najupadljivija osobina ovog tipa je opšta otuđenost od ljudi. Njihova osnovna životna potreba je držanje emocionalnog odstojanja između sebe i ostalog svijeta. Kada im se okolina nameće doživljavaju anksioznost. Kao po pravilu, ovakva osoba voli da radi, spava i jede sama. Ona ne voli da dijeli doživljaje sa drugima. Ovakve osobe su sposobne da sebe posmatraju sa objektivnim interesovanjem – kao da je riječ o nekom drugom.

“Civilizacija u kojoj živimo toliko nam je nametnula spoljne vidove života da nam je ostavila malo razumijevanja za ovu potrebu, ali mogućnosti njenog ispunjenja naglašavale su filozofije i religije svih vremena. Želja za toliko važnom usamljenošću ni u kom slučaju nije neurotična; naprotiv, većina neurotičara udaljava se od sopstvenih unutrašnjih dubina, a nesposobnost za konstruktivnu samoću sama po sebi je znak neuroze. Želja da se bude sam indikacija je neurotičnog povlačenja samo onda ako postoji nepodnošljivo naprezanje pri druženju sa ljudima, i ako je samoća na prvom mjestu sredstvo da se izbjegne to naprezanje.

Izvjesne osobine jako povučene ličnosti tako su karakteristične da su psihijatri skloni da ih smatraju osobinama koje isključivo pripadaju povučenom tipu. Najočevidnija od njih je opšta otuđenost od ljudi. Pomenuto svojstvo je u ovog tipa naročito uočljivo jer ga on posebno naglašava, no u stvari njegova otuđenost nije ništa veća od otuđenosti ostalih neurotičara. Za dva tipa o kojima smo raspravljali, na primjer, bilo bi nemoguće dati opšti zaključak o tome koji je otuđeniji. Jedino možemo reći da je ova karakteristika u povladljivog tipa prikrivena i da je on iznenađen i zastrašen kada je otkrije, pošto zbog svoje pasionirame potrebe za bliskošću vjeruje da ne postoji nikakav jaz između njega i ostalog svijeta. Otuđenost od ljudi je iznad svega indikacija da su ljudski odnosi poremećeni. To je slučaj kod svih neuroza. Opseg otuđenosti više zavisi od jačine poremećenosti nego od posebnog oblika neuroze.

Druga karakteristika, koja se često smatra svojstvenom ovom povlačenju, jeste otuđenost od samog sebe, a to će reći otupjelost za emocionanlni doživljaj, neizvjesnost o tome šta smo, šta volimo, mrziimo, želimo, čemu se nadamo, od čega strahujemo, šta nas revoltira i u šta vjerujemo. Ova samootuđenost takođe je zajednička svim neurozama. Svaka neurotična osoba liči na avion kojim se upravlja sa tolike daljine da se izgubi veza s njim. Povučene osobe sasvim liče na zombe za vrijeme mađijanja na Haitima - one su mrtve, ali ih mađije oživljavaju: one rade i funkcionišu kao živa bića, ali nema života u njima. Drugi, opet, mogu imati relativno bogat emocionalni život. Pošto postoje ovolike varijacije, pojavu samootuđenosti ne možemo gledati isključivo kod povlačenja. Ono što je zajedničko svim povučenim osobama nešto je sasvim drugo. To je njihova sposobnost da same sebe posmatraju sa nekim objektivnim interesovanjem, kao što bi se posmatralo umjetničko djelo. Najbolji način da to opišemo možda je ako kažemo da oni imaju isti posmatrački stav prema samima sebi kao i prema životu uopšte. Oni su često izvanredni posmatrači procesa koji se zbivaju u njima. Izvrstan primjer za ovo je čudno razumijevanje simbola snova koje oni često pokazuju.

Njihova osnovna unutrašnja potreba je da postave emocionalno odstojanje između sebe i ostaloga svijeta. Da se izrazimo preciznije: to je njihova svjesna ili nesvjesna odlučnost da se nipošto emocionalno ne angažuju ni u ljubavi, ni u borbi, ni u saradnji ili takmičenju. Oni oko sebe izgrađuju neku vrstu magičnog kruga kroz koji niko ne može da prodre. Eto zašto, površno uzeto, oni mogu ‘da idu u korak’ sa ljudima. Kompulzivni karakter ove potrebe pokazuje se u njihovoj anksioznoj reakciji kad im se okolina nameće.

Sve potrebe i kvaliteti koje oni stiču usmjereni su ka ovoj važnoj potrebi da ne buđu u nešto upleteni. Među najupadljivijim je potreba za samodovljnošću. Njen najpozitavniji izraz je snalažljivost.

Agresivni tip takođe teži da bude snalažljiv - ali mu je duh drugačiji; za njega je najvažnije da probija svoj put u neprijateljskom svijetu i da u toj borbi poražava druge. Duh povučenog tipa sličan je duhu Robinzona Krasoa: on mora da bude snalažljiv da bi živio. To je jedini način na koji može da nadoknadi svoju izolovanost.

Svjesno ili nesvjesno ograničavanje potreba jeste nepouzdaniji način da se održi samodovoljnost. Raznolike težnje u ovom pravcu bolje ćemo razumjeti ako se podsjetimo da je ovdje osnovni princip da se ni za koga i ni za šta nikad ne postane toliko vezan da bi taj ili to postali neophodni. Ovo bi željenu usamljenost izložilo opasnosti. Bolje je nemati ništa nego se izložiti ovakvoj opasnosti. Na primjer: povučena osoba može biti sposobna za stvarno uživanje, ali ako to uživanje na bilo koji način zavisi od drugih, ona više voli da ga se liši. Ona može osjetiti zadovoljstvo večeri provedene u društvu prijatelja, ali mrzi opštu udruženost i društvene funkcije. Slično tome, ona izbjegava takmičenje, prestiž i uspjeh. Jelo, piće i životne potrebe ona je sklona da ograniči i održava ih na određenoj skali koja od nje neće zahtijevati da izgubi suviše mnogo vremena ili energije da bi zaradila novac za njih. Osoba može biti duboko ozlojeđena zbog bolesti jer smatra da je poniženje zavisiti od drugih, na šta ga ona prinuđava. Ovakva osoba može nastojati da o svakom predmetu stekne znanje iz prve ruke: prije će se odlučiti da sama sazna, vidi ili čuje, na primjer, nešto što je riječeno ili pisano o Rusiji, ili o Americi ako je stranac, nego što će prihvatiti ono što su o tome drugi kazali. Ovakav stav bio bi sjajna unutrašnja neizvjesnost kada ne bi bio tako prećeran da se, recimo, odbija pomoć vodiča u nepoznatom gradu.

Druga i izrazitija je potreba ovakve osobe za povučenošću. Ona liči potrebi čovjeka koji u hotelskoj sobi sa svojih vrata rijetko uklanja natpis ‘nemojte me uznemiravati’. Čak se i na knjige može gledati kao na nametljive, kao na nešto što dolazi spolja. Svako pitanje koje joj se postavi o njenom ličnom životu može je potresti; ona želi da se obavije velom tajanstvenosti. Jedan bolesnik koji je imao četrdeset pet godina rekao mi je da ga ideja o Božjem sveznanju još uvijek ljuti kao onda kada mu je majka govorila da Bog može kroz prozorske kapke vidjeti kako on gricka svoje nokte. Ovo je bio bolesnik sasvim suzdržljiv u iznošenju čak i najbeznačajnijih pojedinosti iz svog života. Povučena osoba može se izuzetno uzbuditi ako je drugi uzmu ‘takvu kakva jeste’ - jer se zbog ovog osjeća zgaženom. Kao po pravilu, ona voli da radi, spava i jede sama. Potpuno protivno povodljivom, ovaj tip ne voli da dijeli nikakav doživljaj - druga osoba bi mogla da je uznemiri. Čak i kada sluša muziku, šeta ili razgovara sa drugima, njeno stvarno uživanje nastupa tek kasnije, retrospektivno.

Samodovoljnost i usamljenost su njena najjača potreba, potreba za krajnjom nezavisnošću. Ona sama svoju nezavisnost smatra kao pozdtivnu stvar. Nesumnjivo, ta osoba i ima nekakvu vrijednost, jer, bez obzira na njene nedostatke, povučena osoba ipak nije slijepi automat. Njeno slijepo odbijanje saradnje, zajedno sa njenom udaljenošću od konkurentske borbe, pruža joj izvjestan integritet. Njena obmana je u tome što ona na ovu nezavisnost gleda kao na cilj sam po sebi i zanemaruje činjenicu da vrijednost te nezavisnosti u krajnjoj mjeri zavisi od onoga za šta će se ona upotrijebiti. Njena nezavisnost, kao i izdvojenost čiji je ona dio, imaju negativnu orijentaciju; njen cilj je da ne bude pod uticajem, obuzdavana, sputavana ili pod obavezom".


Svaka od ovih grupa predstavlja neku bazičnu orijentaciju prema drugima i sebi. Hornajeva u ovim različitim orijentacijama nalazi podlogu za unutrašnje sukobe. Suštinska razlika između normalnog i neurotičnog sukoba je u stepenu. “...Nesklad između sukobljenih strana je mnogo manji kod normalnih osoba nego kod neurotičara”. Drugim riječima, svako ima unutrašnje sukobe, samo što ih neke osobe - prvenstveno zbog doživljavanja odbacivanja, zanemarivanja, prezaštićenosti ili neke druge vrste roditeljskog maltretiranja u ranom djetinjstvu - imaju u izrazitijem vidu.

Dok normalan čovjek ove sukobe može da riješi na taj način što će objediniti tri orijentacije, jer one nijesu međusobno neuskladive, neurotičar mora - svoje veće bazične strijepnje - da koristi iracionalna i vještačka rješenja. On ili ona svjesno priznaju samo jednu od tendencija, a odriču ili potiskuju druge dvije. Ili jedinka stvara jednu idealizovanu predstavu o sebi, u kojoj protivrječne tendencije navodno iščezavaju, mada u stvarnosti i dalje postoje. U kasnijem djelu Hornaj ima mnogo više da kaže o nezgodnim posljedicama koje proističu iz razvoja nerealne slike o sebi i iz pokušaja da se živi u skladu sa ovom idealizovanom predstavom. Težnja za slavom, osjećanja samozadovoljstva, morbidne zavisnosti od drugih ljudi i samoponiženja - samo su neke od nezdravih i razornih posljedica koje izrastaju iz idealizovanog ja. Treće rješenje koje neurotičari koriste za svoje unutrašnje sukobe je da ih prenesu napolje. Čovjek, u stvari, misli: “Ja ne želim da iskorišćavam druge ljude, oni hoće da iskorišćavaju mene”. Ovo rješenje stvara sukobe između osobe i spoljašnjeg svijeta.

Svi ovi sukobi se mogu rješavati ili izbjeći ako je dijete odraslo u kući đe ima sigurnosti, povjerenja, ljubavi, poštovanja, trpeljivosti i topline. Prema tome, Hornaj ne vjeruje, kao Frojd i Jung, da je sukob ugrađen u prirodu ljudi, te da je stoga neizbježan. Sukob izrasta iz društvenih uslova. “Osoba koja će vjerovatno postati neurotična je ona koja je na izrazit način doživjela kulturom određene teškoće, i to u većini posredstvom ranog iskustva”.




HARI STEK SALIVEN

Hari Stek Saliven rođen je u Norviču, u saveznoj državi Njujork (SAD), 21. februara 1892. godine, a umro je 14. januara 1949. godine u Parizu. Medicinu je završio na Čikaškom koledžu za medicinu i hirurgiju 1917. godine i služio je vojsku tokom prvog svjetskog rata. Poslije rata bio je na položaju u Federalnom odboru za profesionalno obrazovanje, a zatim u Službi za narodno zdravlje. Saliven je 1922. godine prešao u vašingtonsku Bolnicu sv. Elizabete, đe je pao pod uticaj Alansona Vajta, jednog od vodećih američkih neuropsihijatara toga doba. Od 1923. do početka tridesetih godina bio je vezan za Medicinski fakultet Univerziteta Merilend i za Bolnicu Šeparda i Enoh Prat u Tausonu. Tokom ovog perioda svog života Saliven je izveo ona istraživanja šizofrenije po kojima je stekao ugled kao kliničar. Napuštio je Merilend da bi otvorio ordinaciju na Park aveniji, u centru Njujorka, s namjerom da proučava opsesivne procese kod pacijenata koji dolaze u ordinaciju. Nekako u to vrijeme otpočeo je i sa zvaničnim psihoanalitičkim šegrtovanjem kod Klare Tompson, učenice Sandora Ferencija. To nije bio Salivenov prvi dodir sa psihoanalizom. Još kao student medicine je uzimao šasove školske psihoanalize. Predsjednik Zadužbine Viljema Alansona Vajta postao je 1933. godine i ostao na tom položaju do 1943. Učestvovao je 1936. godine u osnivanju Vašingtonske škole za psihijatriju pri Zadužbini i bio njen prvi direktor. Časopis Psihijatrija počeo je da izlazi 1938. sa ciljem da širi Salivenovu teoriju međuosobnih odnosa. Bio je u prvoj redakciji časopisa, a kasnije i glavni urednik sve do svoje smrti. Saliven je radio kao konsultant za Sistem selektivne službe od 1940. do 1941. godine; učestvovao je tokom 1948. godine u UNESKO-vom projektu o napetostima, koji su inicirale Ujedinjene Nacije u želji da prouče napetosti koje utiču na međunarodno razumijevanje; iste godine bio je imenovan u Pripremni odbor za Međunarodni kongres za duševno zdravlje. Saliven je bio naučni državnik, koliko i ugledni propagator psihijatrije, predvodnik jedne značajne škole za obrazovanje psihijatara, izvanredan terapeut, vispreni teoretičar i plodni istraživač na području medicine. Svojom živahnom ličnošću i originalnim mišljenjem privukao je mnoge ljude da mu postanu sljedbenici, učenici, kolege i prijatelji.

Pored Alansona Vajta, najznačajniji uticaj na Salivenov intelektualni razvitak imali su Frojd, Adolf Mejer i čičkaška sociološka škola. Saliven je osjećao posebnu bliskost sa Edvardom Sapirom koji je bio jedan od pionira veće saradnje između antropologije, sociologije i psihoanalize. Saliven je počeo da formuliše svoju teoriju međuosobnih odnosa 1929. godine i dogradio je sredinom tridesetih godina ovog vijeka.

Tokom života Saliven je objavio samo jednu knjigu u kojoj je izložio svoju teoriju (1947). Međutim, on je imao običaj da pravi vrlo razrađene biljleške, a njegova predavanja studentima Vašingtonske škole za psihijatriju bila su magnetofonski snimana. Njegove bilježnice i trake sa predavanja prikupljene su poslije njegove smrti u Zadužbini Vilijema Alansona Vajta. Od te građe je sastavljeno pet knjiga

Hari Stek Saliven bio je tvorac novog gledišta koje je poznato pod imenom Međusobna (interpersonalna) teorija psihijatrije. Njena glavna odlika u odnosu na teoriju ličnosti je da se ličnost shvata kao “relativno trajan sklop međusobnih situacija koje se ponavljaju i karakterišu ljudski život”. Ličnost je hipotetička suština koja se ne može izdvojiti iz međusobnih situacija, međusobno ponašanje je sve što se može posmatrati kao ličnost. Shodno tome, isprazno je, vjeruje Saliven, govoriti o jedinki kao predmetu proučavanja, pošto pojedinac ne postoji niti može da postoji nezavisno od svojih odnosa sa drugim ljudima. Od prvog dana života beba je dio medusobne situacije i tokom čitavog života ostaje u društvenom polju. Čak i pustinjak koji je digao ruke od društva nosi sa sobom u divljinu ili pustinju sjećanja na ranije lične odnose, koji nastavljaju da utiču na njegovo mišljenje i djelanje.

Mada Saliven ne odriče važnost nasljeđu i sazrijevanju u obrazovanju i oblikovanju organizma, on vjeruje da ono što je izrazito ljudsko predstavlja proizvod društvenih sadejstava. Sem toga, međusobna iskustva jedne osobe mogu da mijenjaju njeno ili njegovo čisto fiziološko funkcionisanje, tako da čak i organizam gubi status biološkog entiteta i postaje društveni organizam sa svojim socijalizovanim načinom disanja, varenja, vršenja nužde, cirkulacije krvi i tako dalje.

Za Salivena je psihijatrija kao nauka povezana sa socijalnom psihologijom, a njegova teorija ličnosti nosi pečat njegove velike sklonosti ka sociopsihološkim pojmovima i promjenljivima. On piše:

„Opšta nauka psihijatrije čini mi se da pokriva velikim dijelom isto područje kao što je i ono koje se proučava u socijalnoj psihologiji, jer naučna psihijatrija se mora definisati kao proučavanje međuosobnih odnosa, a to na kraju krajeva traži upotrebu one vrste pojmovnog okvira kaju danas nazivamo teorijom polja. Sa tog stanovišta, ličnost se posmatra kao hipotetična. Ono što se može proučavati je sklop procesa koji karakterišu međudejstvo ličnosti u određenim situacijama, ili poljima, koji se ponavljaju, a ‘uključuje’ i posmatrača”.

Sklop ličnosti

Salivenu nije nikad dovoljno isticanja da je ličnost čisto hipotetički entitet, “jedna iluzija”, koju je nemoguće posmatrati i proučavati odvojeno od međuosobnih odnosa. Jedinica proučavanja je međuosobna situacija, a ne osoba. Ustrojstvo ličnosti sačinjeno je prije od međuosobnih nego od intrapsihičkih događaja. Ličnost se ispoljava jedino kad se osoba ponaša u odnosu na jednu ili više drugih jedinki. Ovi ljudi ne moraju uopšte da budu prisutni. U stvari, oni čak mogu da budu i sasvim izmišljeni ili nepostojeći likovi. Čovjek može imati odnos i prema narodnom junaku, ili prema liku iz stvaralačke mašte kao što je Ana Karenjina, prema precima ili prema još nerođenim potomcima. “Psihijatrija je proučavanje pojava koje se odigravaju u međuosobnim situacijama, u rasporedima sastavljenim od dvije ili više osoba među kojima sve osim jedne mogu biti manje-više potpuno izmišljene”. Opažanje, pamćenje, mišljenje, maštanje i svi ostali psihološki procesi su međuosobne prirode. Čak su i snovi međuosobni, jer obično odražavaju odnose snijevača sa drugim ljudima.

Mada Saliven priznaje ličnosti samo hipotetički status, on ipak tvrdi da je to dinamički centar različitih procesa koji se odigravaju u nizu međuosobnih polja. Sem toga, on daje poseban značaj nekima od ovih procesa, imenujući ih i definišući neka od njihovih svojstava. Najvažniji su dinamizmi, personifikacije i kognitivni procesi.

DINAMIZMI

Dinamizam
je najmanja jedinica koja se može koristiti u proučavanju jedinke. On se definiše kao “relativno trajan sklop transformacija energije, koje stalno iznova karakterišu organizam u njegovom trajanju kao živi organizam”. Jedna transformacija energije je bilo koji vid ponašanja. Može biti otkriven i javan, kao što je govorenje, ili sakriven i privatan, kao što je mišljenje ili maštanje. Pošto je dinamizam sklop ponašanja, koji traje i ponavlja se, on je vrlo sličan navici. Salivenova definicija dinamizma dosta je čudno sročena; on kaže da je to “jedan koverat pun beznačajnih djelimičnih razlika”. Ovo znači da se jednom sklopu može dodati novi elemenat, a da se ne promijeni sklop u cjelini sve dok taj novi sastojak koverta nije značajno različit od ostalih koji su već u njemu. Ako je značajno različit, onda mijenja stari sklop u neki novi. Na primjer, dvije jabuke mogu prilično različito da izgledaju, ali da se ipak prepoznaju kao jabuke, jer razlike među njima nijesu toliko važne. Međutim, jedna jabuka i jedna banana različite su po značajnim odlikama, te shodno tome čine dva različita sklopa.

Ovi dinamizmi koji odlikuju nečije meduosobne odnose karakteristični su za ljude. Na primjer, neko se, po navici, može neprijateljski ponašati prema određenoj osobi ili grupi ljudi, i to će biti izraz dinamizma zlovolje. Čovjek koji je sklon uspostavljanju lascivnih odnosa sa ženama ispoljava dinamizam požude. Dijete koje se boji nepoznatih ljudi ima dinamizam straha. Bilo koja naviknuta reakcija prema jednoj ili više osoba - u vidu osjećanja, stava ili otkrivene radnje - čini dinamizam. Svi ljudi imaju iste bazične dinamizme, ali način ispoljavanja dinamizma varira, zavisno od situacije i životnog iskustva jedinke.

Dinamizam obično koristi posebnu zonu tijela - kao što su usta, ruke, čmar i polni organi - preko koje taj dinamizam sadejstvuje sa okolinom. Takva zona se sastoji od prijemnog aparata (receptori) za primanje draži, djejstvenog aparata (efektori) za izvođenje radnje i veznog aparata (eduktori) u centralnom nervnom sistemu, koji povezuje receptore sa efektorima. Tako, kada se sisa prinese bebinim ustima, ona nadražuje osjetljive slojeve usana, koji odapinju impulse niz nervne puteve do motornih organa usta i tako proizvodi pokrete sisanja.

Većina dinamizama služi da se zadovolje osnovne potrebe organizma.

Personifikacije
. Personifikacija je predstava koju jedinka ima o sebi ili drugome. To je složenost osjećanja, stavova i shvatanja koji izrasta iz iskustva sa zadovoljavanjem potreba i strepnjom. Na primjer, beba gradi personifikaciju dobre majke dok je majka hrani i brine se o njoj. Svaki međuosobni odnos koji u sebe uključuje zadovoljstvo ima tendenciju da formira povoljnu sliku o izazivaču tog zadovoljstva. Na drugoj strani, bebina personifikacija rđave majke proističe iz doživljaja sa njom koji su joj stvarali strepnju. Majka koja strepi biva personifikovana kao rđava majka. Konačno, ove dvije personifikacije majke, zajedno sa bilo kojim drugim personifikacijama koje se mogu formirati (kao što je zavodljiva majka, ili prezaštićujuća majka), stapaju se u jedno, čineći složenu personifikaciju.

Ove slike, koje vučemo u našim glavama, rijetko su adekvatni opisi osoba na koje se odnose. One su, prije svega, nastale da bi se izašlo na kraj sa određenim ljudima u nekim, prilično izdvojenim, međuosobnim situacijama. Ali, kad se jednom uobliče, one obično dugo traju i utiču na naše stavove prema drugim ljudima. Tako osoba koja personifikuje svog oca kao malicioznog i tiranskog čovjeka može da projektuje ovu istu personifikaciju u druge starije ljude, kao što su, na primjer, nastavnici, policajci i poslodavci. Shodno tome, nešto što služi svrsi smanjivanja strepnje u ranom dobu može kasnije da ometa razvijanje međuosobnih odnosa. Ove strepnjom obojene slike iskrivljavaju čovjekova shvatanja o onim ljudima koji mu kasnije bivaju značajni. Personifikacije samoga sebe, kao što su dobri ja i rđavi ja, ponašaju se po istim načelima kao i personifikacije drugih ljudi. Personifikacija dobrog mene nastaje iz međuosobnih doživljaja koji donose neku nagradu, a personifikacija rđavog mene iz situacije koje stvaraju strepnju. I kao i personifikacije drugih ljudi personifikacije samoga sebe su sklone da ometaju objektivnu samoprocjenu.

Personifikacije koje su zajedničke većem broju ljudi nazivaju se stereotipiina. Ovo su jednoglasno usvojena shvatanja, tj. ideje koje su široko prihvaćene među članovima nekog društva, i prenose se s koljena na koljeno. Primjeri uobičajenih stereotipa u našoj kulturi su rasijani profesor, razbarušeni umjetnik i tvrdoglavi direktor.

Saznajni procesi. Salivenov osobeni doprinos u pogledu mjesta saznanja u stvarima značajnim za ličnost predstavlja njegova tročlana klasifikacija doživljavanja. Doživljaj se, kaže on, odvija u tri vida: prototaksičkom, parataksičkom i sintaksičkom.

Prototaksičkim dooživljajem “se može smatrati niz trenutnih stanja osjetljivog organizma” . Ova vrsta doživljaja slična je onome što je Džejms nazivao “tokom svijesti”, sirovi osjeti, predstave i osjećanja, koji protiču umom čulnog bića. Ova stanja nemaju nikakve nužne veze među sobom, niti posjeduju bilo kakvo značenje za osobu koja ih doživljava. Prototaksički vid doživljavanja nalazi se u najčišćem obliku tokom prvih mjeseci života i predstavlja neophodan prethodni uslov za pojavu druga dva vida doživljaja.

Parataksički vid mišljenja sastoji se od uviđanja uzročnih povezanosti događaja koji se odigravaju istovremeno, a ne stoje ni u kakvoj logičkoj vezi. Poznati češki pisac, Franc Kafka, slika jedan zanimljiv slučaj parataksičkog mišljenja u jednoj od svojih kratkih priča. Neki pas koji je živio u štenari okruženoj visokom ogradom mokrio je jednog dana u trenutku kada je preko ograde ubačena kost. Pas je pomislio: “Moje mokrenje učinilo je da se pojavi ta kost”. Otada, kad god bi mu se prohtjelo da nešto pojede, on bi podigao nogu. Saliven vjeruje da veći dio našeg mišljenja ne prelazi i nivo paratakse; mi vidimo uzročne veze među doživljajima koji nemaju apsolutno nikakve veze jedan s drugim. Sva sujevjerja su, na primjer, slučajevi parataksičkog mišljenja.

Sintaksički, treći i najviši vid mišljenja, sastoji se od jednodušno prihvaćene simboličke aktivnosti, posebno od riječi. Jednodušno prihvaćeni simbol je takav simbol oko kojeg se grupa ljudi slaže da ima ustaljeno značenje. Riječi i brojevi su najbolji primjeri takvih simbola. Sintaksički vid doživljaja proizvodi logički red među doživljajima i omogućuje ljudima da opšte jedni s drugima.

Pored ove formulacije vidova doživljavanja, Saliven je isticao i važnost predosjećanja u saznajnom funkcionisanju. “Čovjek, osoba, živi sa svojom prošlošću, sadašnjošću i susjednom budućnošću, koje su sve jasno važne za objašnjenje njegove misli i akcije” . Predosjećanje zavisi od nečijeg sjećanja na prošlost i tumačenja sadašnjosti.

Mada dinamizmi, personifikacije i saznajni procesi ne iscrpljuju spisak sastavnih djelova ličnosti, oni jesu najvažnija strukturalna svojstva Salivenovog sistema.

Razvoj ličnosti

Saliven izdvaja šest stupnjeva u razvoju ličnosti, koji prethode završnom stupnju zrelosti. Ovih šest stupnjeva karakterišu zapadnoevropske kulture i mogu biti sasvim drukčiji u drugim društvima. To su: 1) stupanj odojčeta, 2) djetinjstvo, 3) dječaštvo, 4) predmladalaštvo, 5) rana mladost, i 6) pozna mladost.

Period odojčeta proteže se od rođenja do pojave artikulisanog govora. To je period u kome je zona usta primarno područje međudjejstva bebe sa okolinom. Dojenje pruža bebi njene prve međuosobne doživljaje. Elemenat okoline koji se izdvaja od ostalih tokom ovog stupnja je ono što snabdijeva gladnu bebu hranom, bilo da se radi o bradavici majčinih grudi ili cucli na flašici sa hranom. Beba razvija različita shvatanja o dojci/cucli, zavisno od svojih doživljaja s njom. To su: 1) dobra dojka/cucla, koja je signal za dojenje i znak da predstoji zadovoljstvo; 2) dobra, ali ne i zadovoljavajuća dojka/cucla iz situacija kada beba nije bila gladna; 3) pogrešna dojka/cucla, koja ne daje mlijeko i signalizuje odbacivanje i nužnost traganja za drugom dojkom, cuclom; 4) rđava dojka/cucla strepljive majke, koja signalizuje izbjegavanje.

Ostala karakteristična svojstva stupnja odojčeta su: 1) pojava dinamizma apatije i somnolentnog izdvajanja; 2) prelaz sa prototaksičkog na parataksički vid saznanja; 3) orgnizacija personifikacije majke — rđave, strepljive, odbacujuće i osujećujuće, na jednoj, i dobre, opuštene, prihvatajuće i zadovoljavajuće, na drugoj strani; 4) organizacija doživljavanja kroz učenje i nastajanje rudimenata ja-sistema; 5) izdvajanje sopstvenog tijela bebe, tako da ona uči da zadovoljava svoje napetosti i nezavisno od majčinskog tijela - na primjer, sisanjem palca; 6) učenje koordinisanih pokreta koji angažuju ruku i oko, ruku i usta, uho i glas.

Prelaz od bepstva u djetinjstvo omogućen je učenjem jezika i organizovanjem doživljaja na sintaksički način. Djetinjstvo se proteže od pojave artikulisanog govora do rađanja potrebe za društvom za igru. Razvoj jezika dozvoljava, među ostalim, i stapanje različitih personifikacija - na primjer, dobre i rđave majke - i objedinjavanje ja-sistema u skladniji sklop. Ja-sistem počinje da razvija pojam o svom polu: dječačić se poistovjećuje sa ulogom muškarca, kako je propisuje društvo, a djevojčica sa ženskom ulogom. Rašćenje simboličke sposobnosti omogućuje đetetu da se igra odraslog - Saliven ove igre naziva dramatizacijama - i da povede računa o različitim radnjama, vidljivim i nevidljivim, koje služe za izbjegavanje kazne i nespokojstva - što Saliven naziva preokupacijama.

U djetinjstvu se zbiva i jedan dramatičan događaj koji Saliven naziva zloćudnim preobražajem, a u pitanju je osjećanje da dijete živi okruženo neprijateljima. Ovo osjećanje, ako postane dovoljno jako, može da onemogući đetetu da pozitivno odgovara na naklonost koju drugi ljudi ispoljavaju prema njemu. Zloćudan preobražaj remeti đetetove međusobne odnose i nagoni ga da se izdvoji. Dijete kao da kaže: “Nekad davno sve je bilo divno, ali tada nisam morao /morala da imam posla sa ljudima”. Osjećanje okruženosti neprijateljima izazvano je bolnim doživljajima s ljudima, koji izazivaju strepnju, a može da dovede i do spuštanja na manje opasan, niži stupanj odojčeta.

Tokom djetinjstva javlja se i sublimacija koju Saliven definiše kao “nenamjernu zamjenu jednog sklopa ponašanja, koji nailazi na strepnju ili se sukobljava sa ja-sistemom, drugim društveno prihvatljivijim sklopom aktivnosti, koji zadovoljava one djelove motivacionog sistema koji su stvarali neprilike”. Višak napetosti, koji se ne isprazni sublimacijom, troši se u simboličkim izvođenjima, kao što je, na primjer, snijevanje.

Stupanj dječaštva se proteže uglavnom na period početka osnovne škole. To je period u kome se postaje društveno biće, u kome se stiču iskustva društvenog potčinjavanja autoritativnim ličnostima van porodice, u kome se stiče takmičarski duh i smisao za saradnju, u kome se uči značenje bojkota, poruge i osjećanja zajedništva u grupi. Dječak, odnosno đevojčica, uče da ne obraćaju pažnju na one spoljašnje okolnosti koje ga/je ne zanimaju, da upravljaju svojim ponašanjem uz pomoć unutrašnjeg nadzora, da formiraju stereotipne stavove, da razvijaju nove i uspješnije načine sublimacije, i da jasnije razlikuju maštu od stvarnosti. Najveći događaj u ovom razdoblju je pojava ideje o orijentaciji u životu.

Neko je orijentisan u životu onoliko koliko je uspio da formuliše - ili se lako može navesti da formuliše (ili je stekao uvid u) - podatke sljedeće vrste: objedinjavajuće tendencije (potrebe) koje obično karakterišu nečije međusobne odnose; okolnosti koje su pogodne za njihovo zadovoljavanje i od strijepnje relativno slobodno pražnjenje; manje-više udaljene ciljeve za koje će biti spreman, da bi im se približio, da odloži aktuelne mogućnosti zadovoljstva ili jačanje svog ugleda.

Relativno kratak period premladalaštva obilježen je potrebom za bliskim odnosom sa vršnjakom istog pola, drugarom u koga se može imati povjerenja i sa kojim se zajednički mogu preuzimati zadaci i rješavati teškoće u životu. Ovo je krajnje značajan period, jer obilježava početak pravih ljudskih odnosa sa drugima. U ranijim etapama razvoja međuosobna situacija se odlikovala zavisnošću đeteta od odrasle osobe. Tokom premladalaštva dijete počinje da formira odnose sa vršnjacima, u kojima ima jednakosti, uzajamnosti i recipročnosti među učesnicima. Bez najboljeg druga/drugarice, dijete u ovom uzrastu postaje žrtva očajne usamljenosti.

Glavna muka u periodu rane mladosti je razvijanje sklopa heteroseksualne aktivnosti. Fiziološke promjene u pubertetu doživljavaju se od mladog čovjeka kao osjećanja požude; iz ovih osjećanja nastaje dinamizam požude i počinje da se ugrađuje u ličnost. Dinamizam požude uključuje prvenstveno zonu polnih organa, ali u seksualnom ponašanju učestvuju i druge zone međudjejstva, kao što su usta i ruke. Postoji odvojenost erotske potrebe od potrebe za bliskošću; erotska potreba se okreće prema nekom članu suprotnog pola kao prema objektu svog zadovoljenja, dok potreba za bliskošću ostaje vezana za člana svog pola. Ako ove dvije potrebe ostanu zajedno, mlada osoba ispoljava homoseksualnu, umjesto heteroseksualne orijentacije. Saliven ističe da mnogi sukobi u mladosti proističu iz suprotstavljenih potreba za seksualnim zadovoljenjem, sigurnošću i bliskošću. Rana mladost traje sve dok osoba ne pronađe neki stabilan sklop izvođenja, koji će zadovoljiti njene polne nagone.

“Pozna mladost se širi od sklapanja poželjne polne aktivnosti, preko bezbrojnih vaspitnih i obrazovnih koraka, do ustanovljenja potpuno ljudskog i zrelog repertoara međuosobnih odnosa kakve omogućavaju dostupne mogućnosti, lične i kulturalne”. Drugim riječima, period pozne mladosti čini prilično produženo uvođenje u privilegije, dužnosti, zadovoljstva i odgovornosti društvenog života i punoljetstva. Tada se čitav spektar međuosobnih odnosa postepeno uobličava, i sve više raste sintaktički vid doživljavanja, koji omogućuje širenje simboličkih horizonata. Ja-sistem se stabilizuje, uče se efikasnije sublimacije za napetosti i ustanovljavaju jače mjere bezbjednosti protiv nespokojstva.

Kada se osoba uspne uz sve ove stepenice i konačno dostigne stupanj odraslosti, ona je u stvari bila transformisana, uglavnom uz pomoć međuosobnih odnosa, od životinjskog organizma u osobu. Čovjek nije životinja zaodenuta civilizacijom i ljudskošću, nego životinja koja je tako drastično izmijenjena da prestaje da bude životinja i postaje ljudsko biće ili - ako baš hoćete -očovječena životinja.

Činioci razvoja. Mada Saliven odlučno odbacuje bilo kakvu okorjelu instinktivističku doktrinu, on ipak priznaje značaj nasljeđa za obezbjeđivanje nekih sposobnosti, među kojima je najvažnija sposobnost prihvatanja i razrađivanja doživljaja. On, isto tako, usvaja i pravilo da vježbanje ne može imati učinka ako sazrijevanje nije postavilo strukturalne temelje.Tako dijete ne može da prohoda dok njegov mišićni i koštani sklop ne dostignu dovoljan stepen razvoja da ga mogu održati u uspravnom položaju. Nasljeđe i sazrijevanje obezbjeduju biološku građu za razvoj ličnosti, tj. za razvoj sposobnosti, prije dispozicija i sklonosti, dok kultura - koja operiše preko sistema međusobnih odnosa - čini vidljivim sposobnosti i ostvarena izvođenja (transformacije energije) pomoću kojih osoba postiže cilj smanjenja napetosti i zadovoljenja potreba.

Prvi vaspitni uticaj ostvaruje nespokojstvo koje primorava mladi organizam da razlikuje povećavanje od smanjivanja napetosti i da usmjerava svoju aktivnost prema ovom posljednjem. Drugi veliki.vaspitni uticaj je uticaj pokušaja i uspjeha. Uspjeh, kao što su mnogi psiholozi pokazali, ima tendenciju da čini upečatljivom onu aktivnost koja je dovela do zadovoljenja. Uspjeh se može izjednačiti sa postizanjem nagrada - majčinim osmijehom ili očevom pohvalom, a neuspjeh sa dobijanjem kazne - majčina namrštenost ili očeva grdnja. Čovjek može takođe da uči oponašanjem i zaključivanjem; za ovaj poslednji način učenja Saliven usvaja ime koje mu je dao Čarls Spirman: obrazovanje odnosa.

Saliven ne vjeruje da je ličnost konačno uspostavljana u ranim uzrastima. Ona se može mijenjati u bilo kom uzrastu, zavisno od novih međusobnih situacija koje nastaju, jer je ljudski organizam krajnje plastičan i podložan oblikovanju. Mada je kretanje naprijed učenjem i razvojem ono što preteže, ipak se događaju i nazadovanja (regresije) kad bol, strepnja i neuspjeh postanu nepodnošljivi.


Karakteristična istraživanja i metode iastraživanja

Hari Stek Saliven je, kao i drugi psihijatri, sticao empirijsko znanje o ličnosti, a naročito sa šizofreničarima i slučajevima opsesivnih neuroza. Kao mladi psihijatar Saliven je shvatio da metod slobodnih asocijacija ne daje zadovoljavajuće rezultate sa šizofreničarima, jer budi suviše veliku strepnju. Probao je i na druge načine, ali se uvijek rađala velika strepnja koja je stajala na putu opštenja između pacijenta i terapeuta. Usljed toga je Saliven postao zainteresovan za proučavanje sila koje otežavaju ili olakšavaju opštenje između dvojice ljudi. Pritom je otkrio da je u odnosu sa pacijentom psihijatar mnogo više nego posmatrač: on ili ona je takođe i vitalni učesnik u jednoj međusobnoj situaciji. Psihijatar ima svoje sopstvene bojazni sa kojima treba da izađe na kraj, svoje vještine i lične tegobe. Rezultat ovog otkrića bilo je Salivenovo razvijanje shvatanja o terapeutu kao posmatraču koji učestvuje.

Teorija međuosobnih odnosa stavlja snažan akcenat na metod posmatranja sa učešćem i sve podatke dobijene iz drugih izvora smatra sporednim. A ovo sa svoje strane znači da je vještina u vođenju psihijatrijskog intervjua licem u lice, osoba naspram osobe, od temeljne važnosti

Na drugom mjestu Saliven je pisao: “Vapijuća je potreba za posmatračima koji su u stanju da posmatraju i svoje sopstveno posmatranje”.

Intervju. Psihijatrijski intervju je Salivenov izraz za međuosobnu situaciju licem u lice, koja se odigrava između pacijenta i terapeuta. Može biti jedan ili više intervjua koji se protežu na duži period vremena. Saliven definiše intervju kao “sistem ili niz sistema međuosobnih procesa koji nastaju iz posmatranja sa učestvovanjem, tokom kojeg intervjuer izvlači određene zaključke o intervjuisanom”. Kako se intervju vodi i kako intervjuer dolazi do zaključaka koji se odnose na pacijenta - to je predmet Salivenove knjige Psihijatrijski intervju (1954).

Saliven dijeli intervju na četiri stupnja: 1) zvanični početak, 2) napipavanje, 3) detaljno češljanje i 4) završnica.

Intervju je prvenstveno govorno opštenje između dvije osobe. Ne samo ono što neko govori, nego i kako govori - intonacije, brzina i druge forme izražavanja - predstavlja važan izvor informacija za intervjuera. Ispitivač treba da motri na fine promjene u pacijentovom izgovoru (tj. na promjene u glasnosti govora), jer ovi znaci često otkrivaju bitne podatke o onome što pacijenta najviše muči, kao i o promjenama stava prema terapeutu. U početnom dijelu intervjua ispitivač ne treba da postavlja previše pitanja; bolje je da se drži mirno i više posmatra. U toj fazi on treba da otkrije razloge zbog kojih je pacijent došao i ponešto o prirodi njegovih problema.

Saliven prilično izričito određuje ulogu terapeuta u situaciji razgovora sa pacijentom. Terapeuti nikada ne smiju da zaborave na činjenicu da žive od svoje stručnosti u oblasti međuosobnih odnosa i da, prema tome, pacijent ima prava da očekuje da će nešto naučiti što bi moglo dobro da mu dođe. Od prvog razgovora s terapeutom pacijent treba tako da se osjeća, a kasnije ga treba ohrabrivati u tome tokom čitave terapije. Jedino ako ima takav stav, pacijent će iznijeti podatke iz kojih terapeut može da izvuče realne zaključke o načinu života koji uzrokuje tegobe za pacijenta. Naravno, psihijatri ne smiju da koriste svoje stručno znanje za sticanje lične koristi, zadovoljstva ili ugleda na štetu pacijenta. Intervjuer nije ni prijatelj, ni neprijatelj, ni roditelj, ni ljubavnik ili ljubavnica, ni šef, ni namještenik - mada pacijent može da mu pripiše jednu ili više od ovih uloga u svom izvitoperenom, parataksičkom mišljenju; intervjuer je samo stručnjak za međuljudske odnose.

Stupanj napipavanja se koncentriše na otkrivanje ko je pacijent. Ispitivač to postiže intenzivnim čeprkanjem po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pacijenta. Ove činjenice o pacijentovom životu spadaju u rubriku ličnih ili biografskih podataka. Saliven nije pristalica brzog i odsječnog ispitivanja, uz pridržavanje standardnog niza pitanja. Naprotiv, Saliven se zalaže protiv toga da pacijent priča trice i kučine. Pacijent mora da nauči da je to ozbiljan razgovor u kome nema vremena za gubljenje. Isto tako, ispitivač ne smije da bilježi ništa tokom razgovora sa pacijentom, jer mu bilježenje odvlači pažnju i sprječava proces opštenja među ljudima.

Saliven ne vjeruje u formule kao što je direktno ohrabrivanje pacijenta u stilu “samo pričajte sve što vam padne na pamet”. Umjesto toga, terapeut treba da iskoristi praznine u pacijentovom sjećanju da ga nauči kako se slobodno asocira. Na taj način pacijent najprirodnije prihvati ovu, inače neuobičajenu i čudnu formu razgovora, jer osjeti sve njene prednosti i bez ikakvog teorijskog objašnjenja njene svrhe.

Krajem prva dva stupnja intervjua terapeut bi trebalo da ima već nekoliko radnih hipoteza o pacijentovim tegobama i njihovim izvorima. Tokom stupnja detaljnog češljanja psihijatar pokušava da procijeni koja od njih je ispravna. On to čini slušanjem i zapitkivanjem. Saliven predlaže oblasti u kojima naročito treba pročešljati pacijenta - sticanje higijenskih navika, stav prema svom tijelu, kako jede, ambicija i seksualno ponašanje - ali opet podvlači da se ničega ne treba kruto pridržavati.

Dok god sve ide glatko ispitivač nije svjestan podvodnih struja u intervjuu, od kojih je jedna od najvažnijih kako stav samog ispitivača utiče na pacijentovu sposobnost opštenja. Čim dođe do poremećaja u procesu opštenja, intervjuer mora da se zapita: “Šta sam to rekao ili uradio što je toliko onespokojilo pacijenta?” Uvijek je prisutna velika mjera recipročnosti između dvaju stranaka angažovanih u intervjuu - Saliven koristi izraz recipročna emocija - te svaka od njih stalno odslikava osećanja one druge. Terapeuti su dužni da prepoznaju i nadziru svoje sopstvene stavove u interesu maksimalnog opštenja. Drugim riječima, oni nipošto ne smiju da zaborave svoju ulogu stručnog posmatrača sa učešćem. Serija intervjua se privodi kraju nekom vrstom završne riječi intervjuera o tome šta je saznao, kojim putem dalje pacijent treba da ide i šta ga vjerovatno očekuje u životu ako krene tim putem.

Čitajući Salivenove mudre opaske o intervjuisanju, čovjek stiče utisak da on smatra intervju ogromnim izazovom posmatračevoj objektivnosti u toku posmatranja s učešćem. Čitaocu će možda biti zanimljivo da uporedi ovaj tip intervjua, za koji se zalaže Saliven, sa širokim spektrom metoda intervjuisanja, koji se mogu naći u metodološkim priručnicima Makobijevih i Kenela i Kana , ili sa metodama kliničkog intervjuisanja o kojima se govori u knjizi Klinički intervju, koju su uredili Feliks Dojč i Vilijem Marfi.

Istraživanje šizofrenije. Salivenov glavni istraživački doprinos psihopatologiji sastoji se se od niza članaka o etiologiji, dinamici i liječenju šizofrenije. Ove studije su urađene najvećim dijelom u vrijeme njegovog angažmana u Bolnici Šeparda i Enoh Pret, u Merilendu, i objavljene u psihijatrijskim časopisima od 1924. do 1931. godine. One otkrivaju Salivenov veliki talenat za uspostavljanje kontakta sa psihotičarem i razumijevanje njegove duše. Sposobnost uživljavanja bila je vrlo razvijena crta Salivenove ličnosti i on ju je koristio na najbolji mogući način u proučavanju i liječenju žrtava šizofrenije. Za Salivena ovi nesrećnici nijesu bili izgubljeni, beznadežni slučajevi koje treba zatvoriti u najzabitije blokove duševnih bolnica; njima se može uspješno pomoći ako je psihijatar spreman da bude strpljiv, da posmatra i razumije.

Dok je radio u Bolnici Šeparda i Enoh Pret, Saliven je imao poseban blok za svoje pacijente. To je bio samo jedan apartman sa dvije spavaće sobe i dnevnom sobom, đe je moglo da se smjesti šest muških šizofreničara. Ovaj blok bio je izdvojen od ostalih djelova duševne bolnice i tu je radilo šest bolničara koje je Saliven sam izabrao i obučio. Uveo je običaj da je bolničar uvijek s njim u sobi dok razgovara s pacijentom, jer je primijetio da to prija pacijentima. Bolničarkama - u stvari, ženama uopšte - nije bio dozvoljen pristup u ovaj blok. Saliven je vjerovao u efikasnost homogenog bloka đe su svi pacijenti istog pola, istih godina i sa istim psihijatrijskim problemom.

Dodajmo tome da je Saliven umio i druge da podstakne na istraživački rad u oblasti međuosobnih odnosa. Ne samo psihijatre, nego i istraživače iz društvenih nauka. Mnoge od ovih studija objavljene su u časopisu Psihijatrija, koji je i bio pokrenut uglavnom zato da bi širio i razvijao Salivenove ideje. Ovđe treba pomenuti i tri knjige koje prilično duguju Salivenu. U dijelu Opštenje - društvena matrica psihijatrije (1951) Ruš i Bejtson primjenjuju Salivenove pojmove na probleme ljudskih odnosa i međusobne veze ličnosti i kulture. Frida From-Rajhman u svojoj uticajnoj knjizi Načela intenzivne psihoterapije (1950) razradila je mnoge od Salivenovih ideja o terapeutskom procesu. Studija o duševnoj bolnici Stentona i Švarca vrlo jasno razotkriva one vrste međuosobnih situacija kakve postoje u duševnim bolnicama i djelovanje takvih situacija isto toliko na osoblje koliko na pacijente.

Salivenovo nastupanje u ulozi političkog psihijatra bilo je, takođe, očigledno u nekim od njegovih istraživačkih aktivnosti. On je vjerovao da čovjek mora “da služi da bi mogao da proučava”. Sa Čarlsom S. Džonsonom radio je istraživanje o Crncima na Jugu, a sa E. Franklinom Frejzerom o vašingtonskim Crncima (Saliven, 1984). Tokom rata se bavio razvijanjem metoda za razvrstavanje regruta, za podizanje borbenog morala i za efikasnije rukovođenje. A već smo pomenuli njegovu zainteresovanost za izgradnju svijeta bez napetosti i sukoba među narodima.

Od sve četiri teorije koje su izložene u ovom poglavlju, Salivenova međuosobna teorija je vjerovatno izazvala najviše istraživanja. Jedan od razloga za to nalazi se možda i u tome što je Saliven koristio objektivniji jezik kada je izlagao svoju teoriju, tako da je bilo lakše premostiti jaz između teorije i posmatranja. Saliven je vodio računa da njegove pojmovne konstrukcije uvijek budu čvrsto povezane sa empirijskim posmatranjem, pa nije ni čudo što su njegova razmatranja djelovala kao opisivanje ponašanja stvarnih živih ljudi iz prve ruke. I pored apstraktnosti njegove misli, on nikad nije odlazio previsoko u oblake da bi izgubio kontakt sa konkretnim, moglo bi se čak reći, svakodnevnim držanjem ljudi. Međuosobna teorija je fabrika ovozemaljskih naučnih tvrđenja koja mame i ohrabruju na empirijsko provjeravanje.



BIHEVIORIZAM

Biheviorizam (engl. Behavior = ponašanje), preovlađujuća psihološka škola u zapadnoj civilizaciji, u osnovnim orijentacijama jedan od najuticajnijih načina mišljenja u savremenoj psihologiji.

Nastao u SAD početkom dvadesetog vijeka, u okviru opšte orijentacije ka objektivističkoj psihologiji (začete u Evropi i sadašnjoj Rusiji), sa odbacivanjem stanja svijesti i samoposmatranja kao predmeta istraživanja i metode, i zahtjevom da psihologija mora biti objektivna nauka, slična prirodnim naukama. Predmet istraživanja može biti samo ponašanje, koje se može opisivati u objektivnim terminima, a metodološka orijentacija mora biti eksperimentalna, takođe u objektivnim terminima. Nije od značaja šta subjekt misli, već šta čini. Nova shvatanja dobro su se uklapala u razvoj filozofije pragmatizma.

Prve oglede izvršio je Amerikanac Torndajk polazeći od shvatanja da su složeni procesi učenja i rješavanja problema instrumentalnog karaktera. Stavljena u kavez, iz koga može izaći i dohvatiti hranu (podmiriti svoje potrebe) samo ako prethodno riješi postavljeni problem (pritisne odgovarajuću papučicu i otvori vratanca), mačka se ponaša instrumentalno i po “zakonu efekta”: emituje bezbroj nasumičnih pokreta i kroz pokušaj i pogrešku rješava problem, dio ponašanja koji ostvaruje korisne posljedice ostaje u repertoaru a ostalo se gasi i iščezava. Isti model važi i za ljude: dovoljno je znati objektivne uslove i motivaciona stanja da bi se izvršila predviđanja, osnov svake nauke.

Džon Votson, kao osnivač biheviorizma, proširio je i radikalizovao objektivističke šeme. Cjelokupno ponašanje i sadržaj ličnosti određeni su spoljnim uslovima i ako znamo njih znamo i sve ostalo.

Subjektivni iskazi, na primjer o ljubavi, nemaju nikakve vrijednosti, oni su u nauci zbunjujući, jer za svakoga predstavljaju nešto drugo. Eksperimentator je taj koji će subjektu, na osnovu njegovog objektivnog ponašanja, reći da li, eventualno koliko i na koji način, voli, i to u okviru standardizovanog pojma ljubavi. Treba samo pronaći osnovne jedinice ponašanja i zakone njihovog povezivanja (asocijacije). U te svrhe idealno se uklapala metoda uslovnog refleksa, ona koja je već predstavljala središnje mjesto u ruskoj objektivističkoj psihologiji, kasnije u sovjetskoj fiziologiji više nervne djelatnosti.

Dvadesetih i tridesetih godina radikalni koncepti ranog biheviorizma znatno su modifikovani ugrađenjem u teorijski model svrhovitosti ponašanja, što je zaobilazni izraz za namjeru i volju, koje su mentalne a ne objektivne prirode, kao i posredujućih (intervenirajućih) varijabli (po Tolmanu i Halu). Ponašanje se ne može razumjeti samo kao “grčenje mišića” jer u osnovi njegove organizacije, kao njegovo unutrašnje - a ne spoljašnje - obilježje stoji svrha oko koje je ono strukturisano. Takođe, veza stimulus-reakcija ne bi mogla da objasni sav varijetet ponašanja ako se ne bi uzelo u obzir cjelokupno iskustvo konkretnog pojedinca, sa njegovim motivacionim strukturama i dinamičkim modalitetima, što se sve operacionalizuje u specifične posredujuće promjenljive, važeće za svaku specifičnu i konkretnu operaciju. Svojim sadržajima one posreduju između stimulusa i odgovora “prevodeći” spoljni realitet i njegov uticaj i sa svoje strane utičući na sadržaj datih (izazvanih) odgovora, što je takođe značilo zaobilazno uvođenje mentalističkih sadržaja u biheviorističke šeme.
Krajem 30-ih godina Barous Skiner je uveo nove koncepte i taj teorijski model preovlađuje u američkoj psihologiji sve do 70-ih. Neki smatraju da je taj korak značio povratak izvornom biheviorizmu, a neki ga shvataju kao konstituisanje neobiheviorizma (započetog sa Tolmanovom “svrhom”). Deklarativno, Skiner je odbacio svaki mentalizam, ali to ga je primoralo da “isprazni” teorijski model i da ga postavi kao čistu tehnologiju ponašanja, koja naknadno ipak može, i mora, biti razmatrana spornim terminima. Cjelokupno ponašanje podijelio je na respodentno, koje odgovara “starom” biheviorizmu (nije ga osporavao i nije se njime mnogo bavio), i na operativno ponašanje, psiholoških proučavanja. Okružen sredinom organizam emituje “operante” (odgovore), čije izvore ne znamo (i ne treba da znamo, kako bismo izbjegli mentalističke konstrukte) i potkrepljujući jedne a ne potkrepljujući (ili negativno potkrepljujući) druge, možemo “izvući” i “dobiti” bilo koji “oblik” ponašanja. Idući za svojom uspješnom i moćnom “tehnologijom”, Skiner je izazovno tvrdio da tabu kategorije slobode i dostojanstva nijesu ništa drugo do naučeni “oblici” ponašanja. Gotovo istovremeno kada se pojavila zastrašujuća vizija svijeta u Orvelovom djelu 1984, dobijena takođe jednom “tehnologijom” ponašanja, Skiner je objavio (1948. god.) utopijski roman Drugi Volden, u kome je opisao idealno društvo zasnovano na tehnologiji i psihološkim principima sličnim onima iz 1984, ali ovđe primijenjenim u “dobrom” obliku, sa plemenitim “svrhama” i ishodima.

Mada je “skinerizam” težio hermetičnosti škole (osnovali su svoje društvo, sa jednim glavnim i nekoliko satelitskih časopisa), uprkos uticajnom Američkom psihološkom društvu i mnogim opštim psihološkim časopisima, on je počeo da se raslojava, poput prethodnih biheviorizama. Sa jedne strane, potencijalni mentalni sadržaji postali su izraženiji u bihevioralnoj terapiji i biofidbeku, a sa druge strane, američka objektivistička psihologija počela se više okretati fiziološkim stranama psiholoških mehanizama, što je počelo da liči na “fiziološki imperijalizam”, kroz koji je sovjetska psihologija uglavnom već prošla.



GEŠTALT PSIHOLOGIJA

Geštalt psihologija je konstituisana početkom dvadesetog vijeka u okviru neokantovskog filozofskog društva u Njemačkoj, u duhu tradicionalnih veza evropske psihologije i filozofije.

Geštalt, oblik, obličje, osnovni pojam geštalt psihologije. Ukazuje na postojanje jedinstvenih objektivnih i psiholoških fenomena koji se ne mogu svijesti na svoje djelove.
Geštalt ima tri osnovna svojstva:

1) Cjelina. Sve što se dešava u “cjelovitosti” ne zavisi od prirode djelova i njihovih kombinacija,već je odnos suprotan: osnovne osobine pojedinačnih djelova zavise od prirode cjeline. Cjelina je uvijek data prije djelova. Drvo postoji prije svega kao drvo, pa tek onda kao skup lišća i drugih djelova. I opažaj drveta je prvo dat kao cjelina, pa tek poslije analize uočava se lišće i stablo. To isto važi i za ličnost ili bilo koji drugi fenomen.

2) Struktura, koja daje preovlađujuće svojstvo cjelini, jer je “organizuje” na neki način. Određeni društveni prostor uvijek predstavlja cjelinu po sebi, ali nije svejedno kakva mu je unutrašnja struktura, kako je organizovan i eventualno kako je “reorganizovan” - kako je promijenio svoju strukturu. Potencijalni fond riječi kod jednog pjesnika i kod nekog činovnika može biti isti, čak i same riječi koje čine leksički fond mogu biti istovjetne, ali nije svejedno koja je njihova struktura i kako su organizovane. Pojam o strukturi može se shvatiti kao konkretan relacioni sistem (kao takav se često i koristi i ušao je u širu psihološku upotrebu), ili kao apstrakcija koja nije neposredno data, već o kojoj zaključujemo na osnovu psiholoških ishoda.

3) Lik, konfiguracija takođe odreduje geštalt, jer se i sa neznatnim izmjenama može radikalno izmijeniti. Postoji dinamička sprega svih djelova cjeline i promjena u jednoj tački mijenja čitav sistem odnosa.

Geštalt faktor
, uslov koji doprinosi organizaciji i opažanju cjeline. Ako bismo imali dva niza žutih i plavih kružića, boja bi imaia ulogu geštalt faktora jer bi oni, zbog različite boje, bili opaženi kao izdvojeni nizovi. Ako bi predmeti bili različitog oblika (kružići i kvadrati) onda bi djelovao još jedan faktor i cjeline bi bile jasnije izdvojene.

Geštalt kvalitet, osobine fenomena u odnosu na cjelovitost, strukturu i konfiguraciju, od kojih zavisi dobar ili rđav geštalt. Ako one konvergiraju, dobija se pregnantna forma i dobar geštalt, koji se kao takav perceptualno nameće, dajući poseban kvalitet. To su zatvorene, kompaktne forme, koje se izdvajaju iz ostalih sila polja i djeluju organizaciono samo u okviru sopstvenih granica. Dobar geštalt je povoljno razriješio važan geštalt princip odnosa maksimuma i minimuma. Pregnantna forma i rješenje tog principa nalaze se u mjehuriću od sapunice: to je idealno zatvoreni oblik, razgraničen od svih ostalih sfla polja, koji u sebi sadrži odnos maksimalne zapremine uz minimalni mogući omotač. Ravnoteža tog odnosa je apsolutna i ako bi se i najmanje narušila, sistem sila bi se raspao, jer može postojati ili u svom idealnom obliku, ili nikako. Ti odnosi čine okosnicu umjetničkih djela. U likovnim umjetnostima oni su neposredno dati, u muzici su nešto skriveniji zbog vremenske dimenzije organizacije, a u književnosti se javljaju u složenijim vidovima zbog uloge sematičkog polja, ali svuda se dobar gelštalt prepoznaje po tome što ne trpi nikakvu, ni najmanju promjenu. Rđav geštalt je nekoherentan, dezorganizovan i ne mijenja se znatno ako mu se nešto promijeni, doda ili oduzme, ali može postati dobar ako se reorganizuje, što se čini tokom izrade umjetničkog djela. Tako, npr. vojna kamuflaža teži rđavom geštaltu, oduzima objektu značenje, utapa ga u ostale sile polja i dezorganizuje percepciju posmatrača.

Osnovni početni problem i danas jeste centralni problem geštalt psihologije i tiče se aktuelnih pitanja savremene psihologije: kako jedan niz tonova postaje melodija, dajući jedinstveni geštalt koji se ne mijenja, bez obzira kako se transponuje. Objektivno, tonovi su različiti ako se zvižde, sviraju na nekom instrumentu ili pjevaju, mogu se mijenjati još na mnogo načina (oktave, ritam), ali će oni uvijek biti psihološki opažani kao jedinstvena cjelina. Objašnjenje je nađeno u relacijama između elemenata (tonova), koje su određene cjelinom (geštaltom) a ne u samim elementima koji se mogu mijenjati a da geštalt ipak ostane isti, ukoliko su relacije ostale iste.
Osnovna orijentacija škole je ka cjelini psihičkog i njegovoj autonomiji, a nasuprot asocijacionizmu (elementarizmu) i psihičkoj determinaciji (objektivističkim psihologijama, posebno biheviorizmu, kao i psihoanalizi), što nije bilo u duhu vremena koje je gradilo analitičku sliku determinisanog čovjeka.

Geštaltisti spadaju u najobrazovanije psihologe, njihovi pojmovi su apstraktni, nijesu lako i široko “potrošljivi”, što je takođe jedan od uslova njihove nepopularnosti. Tokom evropske krize, 30-ih godina dvadesetog vijeka i kasnije, uglavnom su zaćutali, ili su prešli u SAD, ali tamo, za razliku od psihoanalitičara, nijesu dobro prošli. Ostvarili su izvjestan uticaj, koji se sada iz SAD vraća u Evropu u obliku geštalt terapije. Njihov najveći i nesporni uticaj na opšta psihološka znanja je u oblasti percepcije, zatim mišljenja, posebno produktivnog, stvaralačkog mišljenja, koje se ne može razumjeti bez geštalt principa, kao i u oblasti pamćenja. Savremena teorijska misao o umjetnosti takođe je pod znatnim uticajem geštalt pojmova.

Način mišljenja u geštalt psihologiji razlikuje se od ostalih škola i po tome što se ne oslanja na jedan jedini princip ili mali broj pojmova. Ona pretpostavlja mnogobrojne principe, od kojih neke naziva zakonima, a teorijska zgrada se sastoji od mnogih i razuđenih pojmova.

Geštalt terapija, testovi percepcije zasnovani na geštalt principima odmah su našli svoju primjenu u dijagnostici neurofizioloških oštećenja. Precrtavanje ili dovršavanje započetih figura (pošto je postupak standardizovan) i sada daje ponekad bolje dijagnoze od najsavršenijih elektronskih aparata.

Uticaj geštalt shvatanja o cjelovitosti organizma lako je prepoznatljiv u modernoj medicini i psihopatologiji. U tim okvirima 60-ih i 70-ih godina dvadesetog vijeka razvila se posebna geštalt škola psihoterapije koja psihički poremećaj posmatra kao poseban oblik dezorganizacije i strukturalne nesimetrije, a u terapeutskom postupku nastoji da posebnim tehnikama reorganizuje ličnost i postigne “dobar” unutrašnji geštalt.



ORGANIZMIČKA (HOLISTIČKA) TEORIJA

Još od vremena kada je Dekart u sedamnaestom vijeku raščlanio pojedinca na dvije zasebne cjeline, dušu i tijelo, koje se, doduše, nalaze u stalnom sadejstvu, i od vremena kada je Vunt u devetnaestom vijeku, priklonivši se tradiciji britanskih asocijacionista, podrobno raščlanio svijest svodeći je na pojedinačne čulne osjećaje, osjećanja i predstave, ne prestaje se sa pokušajima da se duša i tijelo ponovo ujedine i da se organizam shvati kao jedinstvena, ustrojena cjelina. Jedan značajan pokušaj te vrste koji je privukao brojne sljedbenike poslednjih godina jeste organizmičko ili holističko stanovište. Ovo stanovište izraženo je u pishologiji Adolfa Mejera, u medicinskoj orijentaciji poznatoj pod nazivom psihosomatika i u značajnom radu Kogila koji se odnosi na razvoj nervnog sistema u vezi sa ponašanjem (1929). Najznačajniji prethodnici organizmičkog shvatanja u medicini su Hjulings Džekson, vrsni engleski neurolog (1931) i Klod Bernar, čuveni francuski fiziolog (1866). Jan Smats, južnoafrički državnik i vojskovođa, uživa ugled vodećeg filozofskog zagovornika organizmičke teorije, a njegova poznata knjiga Holizam i evolucija (1926) bila je od velikog uticaja. General Smats skovao je riječ holizam polazeći od grčke riječi holos, što znači potpun, cio, čitav. U psihologiji, predstavnici organizmičke teorije su J. R. Kantor , R. H. Viler , Hajnc Verner , Gardner Marfi i Karl Rodžers. Organizmička teorija našla je okrepljenje u epohalnom članku Džona Djuia “Pojam refleksnog luka u psihologiji”. Aristotel, Gete, Spinoza i Vilijem Džejms navode se kao imena onih koji su bili okrilje iz kojeg je stasala organizmička teorija. Iako svi ovi autori nijesu predstavnici potpuno razvijene organizmičke teorije, njihova shvatanja upravljena su u tom pravcu.

Blisko povezan sa organizmičkim shvatanjem je geštalt pokret u psihologiji, koji su osnovali Verthajmer, Kofka i Keler. Neposređno pred početak prvog svjetskog rata ovi autori ustali su protiv one vrste duševne analize koju su vršili Vunt i njegovi sljedbenici. Ovaj pokret zalagao se za novu vrstu analize svjesnog doživljaja. Polazeći od opažajnog polja kao cjeline, oni su išli u pravcu razlikovanja šare i pozadine, a zatim su izučavali svojstva svakog od ovih činilaca, kao i njihove uzajamne uticaje. U oblasti učenja oni su doktrinu o asocijaciji zamijenili pojmom uviđanja. Osoba rješava zadatak kao smisaonu cjelinu a ne dio po dio. Iakoje geštalt psihologija imala ogroman uticaj na savremenu misao i bez sumnje je bliska organizmičkoj teoriji, ipak se, strogo uzev, ne može poistovijetiti sa organizmičkom psihologijom. Razlog tome je što je geštalt psihologija, kakvu su razvili Verthajmer, Kofka i Keler, nastojala da svoju pažnju usmjeri na pojave svjesnog opažanja, dok je imala malo šta da kaže o organizmu ili ličnosti kao cjelini. Organizmička teorija pozajmila je mnoge svoje pojmove od geštalt psihologije, tako da su ta dva stanovišta u vrlo prijateljskim odnosima. Organizmičku psihologiju možemo shvatiti kao proširenje geštaltističkih načela na organizam kao cjelinu.

Vodeći predstavnik organizmičke teorije bio je Kurt Goldštajn, ugledni neuropsihijatar. Najvećim dijelom na osnovu svojih posmatranja i ispitivanja vojnika u prvom svjetskom ratu koji su zadobili povrede mozga, kao i svojih ranijih proučavanja govornih poremećaja, Goldštajn je došao do zaključka da se nijedan simptom koji pacijent ispoljava ne može protumačiti jedino kao posledica određene organske lezije ili oboljenja, već se mora posmatrati kao manifestacija cjelokupnog organizma. Organizam se uvijek ponaša kao jedinstvena cjelina, a ne kao niz izdvojenih djelova. Duša i tijelo nijesu zasebne cjeline, niti se, pak, duša sastoji iz nezavisnih psihičkih moći ili elemenata, a tijelo iz nezavisnih organa ili procesa. Organizam je jedinstvena cjelina. Ono što se zbiva u jednom njegovom dijelu utiče na cjelinu. Psiholog proučava organizam iz jednog ugla, fiziolog ga proučava iz drugog. Međutim, obje ove nauke treba da djeluju unutar okvira organizmičke teorije pošto se svaki događaj, bio on psihološki ili fiziološki, zbiva u kontekstu čitavog organizma, izuzev ukoliko je vještački izdvojen iz tog okružja. Zakoni koji važe za cjelinu upravljaju i funkcionisanjem različitih djelova te cjeline. Otuda je potrebno otkriti zakone koji upravljaju dejlovanjem cjelokupnog organizma kako bi se moglo razumjeti djelovanje bilo kog sastavnog člana. Ovo je osnovni cilj organizmičke teorije.

Glavna svojstva organizmičke teorije koja su od značaja za psihologiju osobe su:

1. Organizmička teorija naglašava jedinstvo, združenost, doslednost i koherentnost normalne ličnosti. Ustrojstvo je prirodno stanje organizma; odsustvo ustrojstva je patološko stanje i obično nastaje usljed surovog ili prijetećeg djelovanja spoljašnje sredine ili, pak, usljed nepravilnosti unutrašnjih organa.

2. Organizmička teorija polazi od organizma kao ustrojenog sistema kojeg zatim podrobno ispituje raščlanjavajući cjelinu na njene sastavne djelove. Jedan dio ili član nikada se ne istrže iz cjeline kojoj pripada i ne izučava se kao zasebna suština, već se uvijek posmatra kao nerazdvojni dio sveukupnog organizma. Predstavnici organizmičke teorije smatraju da je nemoguće razumjeti cjelinu na osnovu neposrednog izučavanja izdvojenih djelova i segmenata, i to zbog toga što cjelina djejstvuje u skladu sa zakonima koji se ne nalaze u pojedinačnim djelovima. Atomističko stanovište je, po njihovom uvjerenju, naročito nepodesno, jer ono najprije svodi organizam na njegove sastavne djelove, a zatim pretpostavlja postojanje nekog “ustrojitelja” koji date elemente združuje u ustrojenu cjelinu. Organizmička teorija ne iziskuje postojanje takvog “ustrojitelja”, pošto je ustrojstvo ugrađeno u sistem od samog početka i nije dozvoljeno da se združenost ili integrisanost organizma izgubi ili uništi postupkom analize.

3. Organizmička teorija podrazumijeva da pojedinca pokreće jedan vladajući nagon, a ne mnoštvo nagona. Goldštajnov naziv za ovaj vladajući motiv je samoostvarenje, ili samoaktualizacija, koji znači da ljudska bića neprestano teže ostvarenju svojih prirodnih mogućnosti na svaki raspoloživ način. Ova samost svrhe usmjerava život pojedinca i obezbjeđuje mu jedinstvo.

4. Iako organizmička teorija ne posmatra pojedinca kao zatvoren sistem, ona nastoji da do krajnosti umanji rani i usmjeravajući uticaj spoljašnje sredine na normalni razvoj i da naglasi značaj prirodnih potencijala organizma za izrastanje. Organizam vrši izbor svojstava iz sredine na koja će odgovarati, a sredina - sem u rijetkim i abnormalnim okolnostima - ne može da prisili pojedinca da se ponaša na način koji je stran njegovoj prirodi. Ukoliko organizam ne može da vrši nadzor nad sredinom, on će pokušati da joj se prilagodi. Opšte uzev, predstavnici organizmičke teorije su ubjeđenja da će prirodne mogućnosti organizma, ukoliko im sredina omogući neometani razvoj, proizvesti zdravu, integrisanu ličnost, mada zlosrećni sredinski uslovi mogu u bilo koje vrijeme razoriti ili osakatiti osobu. U organizmu nema ničeg po prirodi “rđavog”, već ga neodgovarajuća sredina može učiniti “rđavim”. U ovom smislu organizmička teorija ima mnogo zajedničkog sa shvatanjima francuskog filozofa Žan Žak Rusoa koji je smatrao da su ljudska bića po prirodi dobra, ali se mogu izopačiti u sredini koja im uskraćuje mogućnost da djelaju i razvijaju se u skladu sa svojom prirodom.

5. Predstavnici organizmičke teorije često primjenjuju načela geštalt psihologije, ali ipak smatraju da je zaokupljenost geštalt psihologa izdvojenim funkcijama organizma, kao što su opažanje i učenje, suviše uska kao osnov za razumijevanje sveukupnog organizma. Organizmička teorija proširila je taj osnov obuhvatajući njime sve ono što organizam jeste i što on čini. Iako mnogo toga u organizmičkoj teoriji podsjeća na učenje Levina, Levinova topologija je ipak strogo psihološka po svom karakteru i ne obuhvata cjelokupnost biološkog organizma.

6. Prema shvatanju predstavnika organizmičke teorije, više se može naučiti opsežnim proučavanjem samo jedne osobe nego brojnim istraživanjima jedne izdvojene psihološke funkcije kod više pojedinaca. Iz tog razloga organizmička teorija je obično popularnija među kliničkim psiholozima, koji se zanimaju za cjelokupnu osobu nego među psiholozima eksperimentalne usmjerenosti, koji se prvenstveno zanimaju za pojedinačne procese ili funkcije, kao što su opažanje i učenje.



EGZISTENCIJALNA PSIHOLOGIJA

Prvih godina poslije završetka drugog svjetskog rata, najprije u Evropi a ubrzo zatim i u SAD, na sebe je skrenuo pažnju popularni pokret poznat pod imenom egzistencijalizam. Pokret je izrastao iz francuskog Pokreta otpora njemačkoj okupaciji, a njegova dva najistaknutija predstavnika bili su Žan Pol Sartr i Alber Kami. Sartr je bio briljantni diplomac Sorbone, koji će kasnije postati priznati filozof, pisac i politički novinar. Kami, rodom iz Alžira, proslavio se kao romansijer i esejista. Obojici je bila dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, mada je Sartr odbio da je primi. Kamijev život tragično se završio u automobilskoj nesreći kada je imao četrdeset i šest godina.

Kao što se često događa sa avangardnim pokretima koje prihvati heterogena grupa ljudi - umjetnici, pisci, intelektualci, svještenstvo, studenti, disidenti i pobunjenici raznih vrsta - egzistencijalizam je imao mnogo različitih značenja. Kami je čak poricao da je egzistencijalista. Popularna osnova egzistencijalizma, njegovi klišei, parole i mnogobrojni rascjepi, lako su mogli da dovedu do iscrpljenja i nestajanja pokreta već nakon nekoliko godina, kao što je bio slučaj sa mnogim drugim intelektualnim ludorijama. Činjenica da nije doživio ovakvu sudbinu, već da je ojačao i postao moćna sila moderne misli, uključujući psihologiju i psihijatriju, može da se pripiše otkriću da egzistencijalizam ima postojanu tradiciju, vrlo impresivne pretke i solidne savremene predstavnike, uz Sartra. Najistaknutija ličnost prošlosti egzistencijalizma je danski ekscentrik Seren Kjerkegord (1813-1855). Ovaj filozof je bio plodan, strastven pisac polemika, i njegove knjige sada predstavljaju neku vrstu svetih spisa egzistencijalizma. Dugačak spisak drugih slavnih imena, uključujući Ničea, Dostojevskog i Bergsona, takođe spadaju u genealogiju egzistencijalizma. Od modernijih tu su Berđajev, Hajdeger, Jaspers, Kafka, Marsel, Merlo-Ponti i Tilih, koji su se takođe poistovijetili sa egzistencijalističkim pokretom. (Knjiga Vilijama Bareta “Iracionalni čovjek” predstavlja izvanredan uvod u egzistencijalizam.)

Egzistencijalnu psihologiju, kao i psihoanalizu, započeli su ljekari u Evropi, pa je zatim bila izvezena u SAD. Za razliku od psihoanalize, međutim, egzistencijalna psihologija nije morala da prođe kroz mnoge godine akademskog odbacivanja i oštre kritike od strane američkih psihologa prije nego što je bila prihvaćena ili makar tolerisana. Gotovo odmah je imala uticaja na mišljenje i praksu jednog broja psihologa, i bila je jedan od glavnih uticaja koji su doveli do pojave novih pogleda i tehnika, naročito na području savjetovanja i psihoterapije. Djelimično se razlika u reakcijama na psihoanalizu i egzistencijalnu psihologiju može pratiti do promjena opšteg stanja psihologije između 1910 i 1950. Psihologiju su 1910. stvarali psiholozi pri univerzitetima, čije su aktivnosti bile čisto naučne i teoretske. Veliki broj psihologa se 1950. godine bavio primijenjenom psihologijom. Oni su, zbunjeni, zaključivali da mnoge stvari koje su u školi učili nijesu sasvim važne ili primjenjive u njihovom poslu. Počeli su da traže pogodnije stavove i znanja i vjerovali su da su ih našli u psihoanalizi i egzistencijalnoj psihologiji.
Isto tako, 1950. godine mnogi su američki psiholozi osjećali da je bihejviorizam okovao psihologiju i da se iz vida izgubio čovjek i ljudske vrijednosti. Ovi disidenti su egzistencijalizam viđeli kao nešto što nudi osnovu za humanistički orijentisanu psihologiju.

Egzistencijalna psihologija još po nečemu podsjeća na psihoanalizu; osnovali su je psihijatri, kao i izvjestan broj drugih teorija ličnosti. Intenzivan rad sa ljudima na mjestima za terapiju izgleda da daje prednost razvoju širokih zamisli o ljudima. Međutim, za razliku od psihoanalize, koja se čvrsto zasnivala na nepopustljivom pozitivizmu nauke devetnaestog vijeka, egzistencijalna psihologija je izrasla iz filozofije i nastavila da održava bliske veze sa svojim filozofskim korijenima. Imajući u vidu ove dvije orijentacije - nauka naspram filozofije - psihoanaliza je bliža bihejviorizmu a egzistencijalna psihologija je bliža geštalt psihologiji.

Tu evropsku egzistencijalnu psihologiju mnogi američki psiholozi oduševljeno su prihvatili, i ne može se poricati da njen uticaj raste. Međutim, nije izbjegla kritikama. Jedna se kritika zasniva na činjenici da je američka psihologija vodila tešku borbu da se oslobodi dominacije filozofije. Pošto su uspjeli da dobiju nezavisnost, mnogi se psiholozi snažno opiru novom savezu sa filozofijom, naročito sa filozofijom koja otvoreno priznaje svoje gađenje prema pozitivizmu i determinizmu. Najmanje sedamdeset godina američka psihologija je pokušavala da postane “poštovana” nauka. Provjera hipoteza pažljivo planiranim eksperimentima koji se izvode pod kontrolisanim uslovima i složeni statistički proračuni podataka - sve je to usađeno u sistem razmišljanja gotovo svakog novog diplomca psihologije. Godinama je psihoanaliza bila smatrana nenaučnom, dok su je akademski psiholozi - to jest neki psiholozi - prihvatili tek kada su njene hipoteze počele da budu provjeravane pod kontrolisanim eksperimentalnim uslovima. Mnogi psiholozi osjećaju da egzistencijalna psihologija predstavlja tragični raskid sa naukom, što ugrožava naučni status psihologije koji je stečen uz tolike teškoće.

Na ovu će kritiku egzistencijalni psiholozi odgovoriti da postoje mnoga naučna i filozofska gledišta. Svaka nauka, uključujući i psihologiju, prihvata određenu filozofiju, bilo da se to podrazumijeva ili ne. Objektivno, pozitivistička psihologija zasniva se na kartezijanskoj filozofiji; egzistencijalna psihologija zasniva se na Hajdegerovoj ontologiji. Obje su jednako filozofske i jednako naučne.

Egzistencijalna psihologija ne skriva neprijateljstvo prema onoj vrsti eksperimenata koja tretira osobu kao stvar, koja se gura i vuče  po laboratoriji. Ova vrsta naučne manipulacije i iskorišćavanja ne samo da degradira ljudska bića, već su i rezultati dobijeni ovakvim ispitivanjima često ili vještački ili beznačajni. Razumijevanje cjelokupne osobe na osnovu fenomenološke analize, naspram predviđanja i kontrole ponašanja kroz eksperimentalno istraživanje — prilično dobro sažima protivničke pozicije egzistencijalističke psihologije i “naučne” psihologije. (U knjizi “Bihejviorizam i fenomenologija”, može da se nađe živa rasprava o relativnim zaslugama i nedostacima fenomenologije i bihejviorizma, koju vode tako poznati psiholozi kao B. F. Skiner, Karl Rodžers, Sigmund Koh i R. B. Meklod.)

Egzistencijalna zamisao koja budi najjaču opoziciju “naučnih” psihologa je sloboda pojedinca da bude ono što on/ona želi da bude. Ova zamisao, ako je istinita, prirodno će obesmisliti psihologiju koja se zasniva na strogoj determinističkoj zamisli ponašanja. Jer, ako su ljudi slobodni da biraju svoju egzistenciju, tada su sva predviđanja i kontrola nemogući a eksperimenti imaju ograničenu vrijednost.

Egzistencijalna psihologija odbacuje - bar implicitno - evolucionu doktrinu koja je bila jedan od glavnih stubova nosača američke psihologije. Egzistencijalisti tvrde da su ljudi jedinstveni među svim stvorenjima na zemlji; oni se ne mogu smjestiti u filogenezu životinjskog svijeta a da im se ne razore ljudske osobine. Čovjek nije životinja kao druge životinje; zbog toga nije prihvatljivo uopštavati nalaze do kojih se dolazi eksperimentalno sa životinja na ljude. Egzistencijalna psihologija priznaje da ljudska egzistencija ima osnovu - to jest nasljeđe ili sudbinu - ali ljudi su slobodni da od ove osnove umnogome naprave ono što izaberu, što drugim vrstama nije moguće.

Egzistencijalna psihologija je bila optužena da je subjektivistička i solipsistička. Čak je i Karl Jaspers, jedan od vodećih egzistencijalista, smatrao da postoji opasnost da sklizne u čistu subjektivnost. Bos insistira da biće-u-svijetu nije ni idealizam niti subjektivizam. Ljudski um ne stvara stvari niti su one nezavisne od čovjeka. Ljudi i stvari koje oni otkrivaju ili osvjetljavaju međusobno su zavisni jedni od drugih za svoju egzistenciju.

Egzistencijalnu psihologiju su kritikovali zbog korišćenja jezika koji mnogi psiholozi smatraju poetskim i ezoteričnim. U bliskoj vezi sa ovom kritikom stoji i druga koja tvrdi da egzistencijalni psiholozi samo toče staro vino u nove lijepe boce. Koriste se nove riječi da bi se objasnile stare poznate zamisli. Američki psiholozi, čak i mnogi od onih koji su naklonjeni egzistencijalnoj misli, pokušavaju da prevedu nazad nove termine u poznate fraze. Ovo vrijeđa evropske egzistencijalne psihologe koji tvrde da je egzistencijalna psihologija potpuno nov naučni poduhvat - mada ima dugu filozofsku istoriju - i da svaki pokušaj da se ona asimiluje u jedno od starijih psiholoških gledišta predstavlja veliku grešku. Osnivači egzistencijalne psihologije, na primjer, preziru njeno kooptiranje od strane američke humanističke psihologije.

U radovima egzistencijalista osjeća se jak prizvuk etičkog zalaganja, našta mnogi psiholozi stavljaju primjedbu. Pojam transcendencije, kao i pojam sublimacije (Frojd), podrazumijeva da ljudi imaju “nižu” i “višu” prirodu i da treba da prevaziđu “osnovnost” ako žele da postanu istinski ljudski. Egzistencijalisti neprestano govore o odgovornosti pojedinca za njegovu/njenu sopstvenu egzistenciju, što otvara vrata moralizovanju i kažnjavanju kada se osoba ne ponaša odgovorno. Neki egzistencijalni psiholozi čak koriste religiozne zamisli, kao što je “Bog” ili “Božja glava”, što daje osnova oponentima koji ih optužuju da pokušavaju da uvedu religiju u psihologiju. Egzistencijalni psiholozi, ili neki od njih, reći će da je to upravo ono što psihologiji treba, ako je potrebno da ima ikakvo stvarno značenje za ljude.

Bilo kakva da će biti budućnost egzistencijalne psihologije - a sada se čini da ima dovoljno zamaha i vitalnosti da traje još dugo - ona je već obavila jednu važnu ulogu. Ta uloga je bila da spase psihologiju od davljenja u moru teorija koje su izgubile dodir sa svakodnevnim svijetom i sa “datostima” doživljaja. “Vratite sa samim stvarima”, opominje Huserl, otac moderne fenomenologije. Djeluje osvježavajuće i oživljujuće zapažati, opisivati i analizovati ponašanje i doživljaj bez opterećenja apstraktnim, previše uopštenim hipotezama. (Hipoteza može da bude potvrđena ili nepotvrđena, ali ne može da pruži nove uvide). Egzistencijalizam pomaže da se ponovo oživi nauka za koju mnogi smatraju da je u teoretskom smislu bila na izdisaju. Ovo se postiglo insistiranjem na strogom korišćenju fenomenološke metodologije. Egzistencijalizam je pokušao da vidi šta zapravo postoji i da opiše ljudsku egzistenciju konkretnim terminima.
S druge strane, pošto se čini da je ljudsko biće životinja koja teoretizuje, nije isključeno da egzistencijalna psihologija neće uspjeti da izbjegne razvijanje sopstvene teorije o ljudima. Moguće je da će se pokazati da je i ta teorija isto toliko ograničavajuća koliko je smatrala da su ostale. Bos je sigurno svjestan ove mogućnosti. On piše:

“Mogu samo da se nadam da egzistencijalna psihologija nikad neće da se razvije u teoriju u modernom značenju prirodnih nauka. Sve što egzistencijalna psihologija može da doprinese psihologiji jeste da pouči naučnike da se zadrže kod doživljenih činjenica i fenomena i onih fenomena koji mogu da budu doživljeni, da dopušte ovim fenomenima da saopšte svoje značenje i poruku naučniku i da na taj način budu pravedni prema objektima koje skreću - ukratko, da ponovo postanu ‘objektivniji’ (lična poruka)”.

Kakva god da je budućnost egzistencijalne psihologije, bilo da se okameni u teoriji, ili piscima, budući usvojena zbog posebnih interesa, sada je jasno da ona nudi temeljan nov način proučavanja i shvatanja ljudskih bića. Iz tog razloga ona zaslužuje najveću pažnju onih koji ozbiljno proučavaju psihologiju.



ISTOČNA PSIHOLOGIJA

Pokušaji da se uobliči sistematsko razumijevanje čovjekove ličnosti i ponašanja nijesu se izvorno javili sa savremenom zapadnom psihologijom. Naša formalna psihologija, stara oko sto godina, samo je skorašnja verzija poduhvata koji je vjerovatno star koliko i čovjekova istorija. Teorije ličnosti o kojima je bilo riječi u drugim poglavljima proizvod su evropske i američke kulture i predstavljaju samo jedan od skupova bezbrojnih “psihologija” koje su artikulisali ljudi mnogih vremena i mjesta. Dok su psihologije nekih kultura i epoha u najboljem slučaju bile neodređeni skupovi narodne mudrosti kombinovane sa maštovitim mitovima, drugi narodi su razvili teorije ličnosti koje su poput naših teorija bile razrađene i dobro zasnovane na empirijskim posmatranjima.

Jedan od najbogatijih izvora takvih dobro uobličenih psihologija jesu istočne religije. Sasvim nezavisno od kosmologije i dogme vjerovanja, većina glavnih azijskih religija kao srž imaju psihologiju malo poznatu masama vjernika, ali dobro poznatu odgovarajućim “profesionalcima”, bilo da je riječ o jogijima, kaluđerima, ili svještenicima. To je praktična psihologija koju najpredaniji primjenjuju da bi vaspitali sopstvena srca i duše. Kao što postoje brojne teorije ličnosti u zapadnoj civilizaciji, brojne su i istočne psihologije. No dok među religijama u kojima su sadržane istočne psihologije postoje bitne razlike u vjerovanjima i pogledu na svijet, među samim psihologijama su razlike mnogo manje. Od zajedničkih odlika nalazimo fenomenološki metod: sve ove psihologije teže da opišu prirodu pojedinčevog neposrednog doživljaja. Zaista, neki od ovih sistema se usredsređuju na tehnike meditacije koje omogućuju čovjeku da jednostavno posmatra tok svoje svjesnosti, dajući mu tako jedan nepristrasan pogled na tok doživljaja. Dalje, sve ove psihologije smatraju da su ljudi manjkavi, takvi kakvi su, i ističu jedan idealan modus bivstvovanja koji može postići svako ko se trudi. Put ka tom preobražaju uvijek vodi preko dalekosežnih promjena ličnosti, tako da bi idealna svojstva mogla postati trajne crte. Konačno, sve istočne psihologije se slažu da je meditacija glavno sredstvo preobražaja samstva.

U budizmu, koji je sve do XX vijeka bio najbrojnija religija na svijetu, ta psihološka načela iskazao je njegov osnivač, Gautama Buda (živio od 536—438. god. p. n.e.). Tokom 2500 godina, od vremena kad je on živio naovamo, njegovi osnovni psihološki uvidi razvijeni su u različite sisteme teorije i prakse u različitim ograncima budizma. Između dvanaestak ogranaka koliko ih danas postoji, najuticajniji su: theravada u zemljama jugoistočne Azije, kineski č'an (potisnut u NR Kini), zen u Koreji i Japanu i tibetanske sekte. U Indiji dva najistaknutija kodifikatora psiholoških načela razvijanih u hinduističkim školama joge bili su Patanjđali i Šankara. U islamskom svijetu sufiji su djelovali primjenjujući psihologiju. Među Jevrejima grupa koja se najviše bavila duševnim preobražajem bili su kabalisti .

Sličnosti između ovih psihologija su u određenom kontrastu sa prividnim razlikama u vjerovanjima i teologijama tih vjeroispovijesti. Jedna od najsistematičnijih među ovim psihologijama potiče iz klasičnog budizma. Ova psihologija - nazvana na pali jeziku iz Budinog vremena, abhidhamma (ili abhidharma na sanskrtu), što znači “najviše učenje” - izlaže Budine izvorne uvide i ljudsku prirodu. Pošto potiče iz osnovnih Budinih učenja, abhidhamma, ili psihologija koja joj je vrlo slična, nalazi se u jezgru svih različitih ogranaka budizma. Od svog najpunijeg razvitka tokom prvog milenijuma posle Budine smrti, ona je najvećim dijelom sačuvana nepromijenjena kao dio Pali kanona theravada budista. Osnovni tekstovi abhidhamme - iako prevedeni - nalaze se u skoro istom obliku u budističkim spisima Tibeta i Kine.

Mnoga načela abhidhamme nijesu samo vezana uz budizam nego predstavljaju psihološka učenja zajednička svim istočnim vjerama. Kao prototip azijske psihologije abhidhamma nas suočava sa nizom pojmova u razumijevanju duševne aktivnosti, koji se značajno razlikuju od pojmova teorija prikazanih u drugim poglavljima. Ta azijska psihologija pokazala se izrazito trajnom, opstojeći više od dvije hiljade godina. U poređenju s tim, zapadne teorije ličnosti su sasvim mlade. U suštini, svaki istočnjački sistem meditacije prenijet na Zapad - transcendentalna meditacija, zen i slični - potiče iz ove ili neke druge veoma slične psihologije. Ali ove skorašnje pojave nijesu nikako prva rasijavanja istočnih psihologija na Zapadu.

Od vremena Grka i Rimljana zapadni mislioci su bili pod uticajem istočnih filozofija. Osim toga, Aleksandar Veliki (356—323. p. n.e.) i njegova vojska osnovali su kraljevine koje su zahvatale i dobar dio sjeverne Indije, dok su ideje i različite tehnologije putovale evroazijskim drumovima kojima je prenošena svila, a ti putevi su bili nekoliko vjekova stari još u vrijeme Aleksandra. Jedan od ranih filozofa čija misao ima srodnih crta sa psihološkim shvatanjima istočnih mislilaca njegovog vremena bio je Plotin (205—270). Rimljanin porijeklom, a rođen u Egiptu, Plotin je 242. god. otputovao u Persiju i Indiju da proučava tamošnje filozofije. Njegove ideje udarile su žig na shvatanja hrišćanskih mistika vjekovima kasnije. Plotin je zacrtao svijet iskustva s one strane čulne stvarnosti, u odnosu na koji je svijet uobičajenog iluzoran. Prema njegovoj teoriji pojedinac se mogao razvijati ka savršenstvu odvajajući svoju “dušu” - tj. svjesnost koja opaža kroz čula, ali ne uključuje sama čula - od tijela. Na taj način pojedinac nadilazi samosvijest, vrijeme i mjesto, dosežući neizrecivo Jedno u stanju ekstaze. Plotinova verzija ekstaze saglasna je sa klasičnim indijskim tekstovima kao što je Patanjđalijeva Yoga sutra, đe se kaže da će pojedinac koji može da nadiđe uobičajene granice tijela, čula i duha postići izmijenjeno stanje ekstatičkog jedinstva sa Bogom. Ovo isto učenje postalo je dio hrišćanske psihologije koja se u jednom ili drugom obliku javlja u uticajnim spisima egipatskog Sv. Antonija , Sv. Jovana Krstitelja i Majstora Ekharta, da navedemo samo neke.

Sa usponom prirodnih nauka pozitivistički pristup je počeo da dominira u zapadnoj nauci i filozofiji. Za napredne mislioce mistički aspekt religije - ako ne i sama religija - izašao je iz mode. Zapadna psihologija ima korijene u pozitivističkoj tradiciji i većina ranih psihologa se okrenula interesovanjima koja su se razlikovala od interesovanja religioznih mistika. Sa devetnaestim vijekom istočna misao je imala manjeg uticaja na sazrijevajuće psihologije tog vremena, nego na filozofe i pjesnike. Spisi transcendentalista, kao što su Emerson i Toro, kao i poezija Volta Vitmena, prožeti su riječima i pojmovima Istoka. Viljem Džejms, najistaknutiji psiholog Amerike u 19. vijeku, bio je izrazito zainteresovan za religije, i istočne i zapadne. On se sprijateljio sa Vivekanandom, indijskim svamijem koji je proputovao Amerikom poslije svog govora na Prvom svjetskom kongresu religija održanom 1893 u Čikagu. Religijsko i okultno je fasciniralo Džejmsa; njegova knjiga “Oblici religijskog iskustva” ostaje klasično djelo u oblasti psihologije religije. Pošto je istočna misao pretežno religijska, naučna nastrojenost moderne psihologije navela je veliku većinu zapadnih psihologa da zanemare učenja onih koji se na Istoku bave odgovarajućim zanimanjem.

Jedan od razloga zbog kojih su se zapadni psiholozi u novije vrijeme zainteresovali za istočne teorije je to što se one dijelom bave onim područjem doživljaja koje su naši teoretičari u velikoj meri zapostavili. Dobro poznat je slučaj kanadskog psihijatra R. M. Baka. Njegovo iskustvo je vezano za posjetu Engleskoj 1872:

“On i dvojica njegovih prijatelja proveli su veče čitajući Vordsvorta, Šelija, Kitsa, Brauninga i posebno Vitmena. Rastali su se u ponoć a njemu je predstojala duga vožnja čezama. Bio je opušten i smiren, duboko pod utiskom misli slika i emocija izazvanih čitanjem i razgovorom te večeri. Osjećao je tihu smirenu radost. Najednom, bez ikakvog nagovještaja, on se našao, kao da je utonuo, u oblaku vatrene boje. Za trenutak je pomislio da je riječ o vatri - o nenadanom požaru velikog grada. Zatim je shvatio da je po srijedi unutrašnja svjetlost. Neposredno zatim obuzelo ga je oduševljenje, ogromna radost praćena jednim intelektualnim prosvetljenjem koje je nemoguće opisati”
.
Kasnije Bak je o svom iskustvu govorio kao o bljesku “kosmičke svijesti”, što je izraz koji je američki pjesnik devetnaestog vijeka Volt Vitmen pozajmio iz indijske vedantinske filozofije, a Bak potom usvojio. Upotrijebivši taj istočnjački pojam u tumačenju svog neobičnog duševnog stanja, Bak je bio jedan od prvih koji su se okrenuli Istoku u težnji da razumiju one duhovne aspekte o kojima su zapadne psihologije imale malo toga da kažu. Psihološke teorije Bakovog vremena, za stanja u koja je on ušao te noći, nijesu imale drugih etiketa do etiketa iz domena psihopatologije. Novije interesovanje za istočne psihologije možda dijelom proističe iz sve veće učestalosti doživljaja o izmijenjenim stanjima svijesti, poput Bakovog, sa kojima se naše psihološke teorije ne bave. Naše sadašnje psihološke teorije mogu malo da kažu o tim stanjima - bilo da su ona izazvana drogama, meditacijom ili drugim sredstvima - tako da to bude saglasno sa doživljajem osobe koja ih doživljava. Mnoge istočne psihologije nude puteve razumijjevanja izmijenjenih stanja svijesti, koji daju smisao ovim, često zbunjujućim, doživljajima.

Osim što se istočne psihologije bave stanjima svijesti i zakonima koji vladaju njihovim promjenama, one sadrže i uobličene teorije ličnosti. Cilj istočnih psihologija je da izmijene svijest pojedinca kako bi se prevazišla ograničenja nametnuta postojanjem navika koje čine samu ličnost. Svaki tip ličnosti treba da prevaziđe različite smetnje kako bi postigao oslobođenje od ovih ograničenja.


ISTOČNE PSIHOLOGIJE I ZAPADNE TEORIJE LlČNOSTI

Među savremenim tvorcima teorija ličnosti, K. G. Jung je vjerovatno najbolje poznavao istočne psihologije. Bio je bliski prijatelj indologa Hajnriha Cimera, a sam je bio autoritet za mandale, koje predstavljaju središnji motiv u većem dijelu sakralne umjetnosti Istoka. Jung je napisao predgovore za Suzukijevu i Vilhelmovu knjigu. Jung je takođe autor komentara uz prevode Evansa-Venca “Tibetanske knjige u Velikom oslobođenju” i “Tibetanske knjige mrtvih”, dva važna djela u psihološkom kompendijumu tibetanskog budizma. Jungov prijatelj i susjed, Herman Hese, širio je Istočnu misao posredstvom svojih novela “Sidarta” i “Putovanje na Istok”. Svojom iscrpnom analizom istočnih religija Jung je posegao u sadržaje tuđe pozitivističkoj nauci. Mada je takođe upozorio i na opasnosti za zapadnjaka koji bi utonuo u istočne tradicije, Jungovi tekstovi predstavljaju glavni most između psihologija Istoka i Zapada.

Osim Junga, istočne psihologije su svoje prodore na Zapad ostvarile kroz uticaj na teoretičare sa holističkim stanovištem, kao što su Anđal i Maslov, na humaniste Bubera i Froma, na egzistencijalistu Bosa i na novi talas “nadličnosnih (transpersonal) psihologa”. Na primjer, Maslov je iscrpno čitao istočnu literaturu, a Buber, From i Bos su imali lične susrete sa učiteljima sa Istoka. Buber je poznavao radove učitelja hasidizma, koji su predstavljali mističku struju u judaizmu. From je vodio dugotrajan dijalog sa budističkim učiteljima; njegov “Zen budizam i psihoanaliza” predstavlja koautorstvo sa Suzukijem, iskusnim istraživačem i znalcem zena, kao i Ričardom De Martinoom, profesorom religije.

Medard Bos, uticajni švajcarski psiholog egzistencijlističke orijentacije, bio je pozvan u Indiju da održi predavanja iz oblasti psihijatrije, đe je imao priliku da se sretne sa indijskim posvećenicima. Osjećajući da terapije zapadnog tipa nijesu u stanju da pruže prosvjetljujuće uvide takve snage koji bi se mogli porediti sa onima koje daju metode istočnog tipa, on je potražio vođstvo u indijskoj tradiciji. Bos nije bio impresioniran zapadnjacima koje je sretao, a koji su samo navukli odore indijskih posvećenika; otkrio je da su se nakljukali indijskim formulama mudrosti, ali da su inače ostali neizmijenjeni, jer te formule nijesu istinski uključili u svoju egzistenciju. Međutim, indijski mudraci koje je sreo ostavili su na njega dubok utisak:

„Bjehu to egzaltirani likovi mudraca i posvećenika, od kojih je svaki bio živ primjer mogućnosti ljudskog rasta, zrelosti i postignuća nepomućenog unutarnjeg mira , radosne oslobođenosti od krivice i pročišćene nesebične dobrote i smirenosti... Ma kako pažljivo da sam posmatrao njihov dnevni život, bez obzira na njihovu spremnost da mi pričaju o svojim snovima, nijesam mogao u najboljima između njih uočiti ni traga sebičnosti bilo koje vrste ili svjesno prikrivene sjenke (Boss, 1965, str. 187—188)“.

Iz ovih susreta Bos je stekao uvjerenje da su u svijetlu učenja i ponašanja istočnjačkih znalaca, metode i ciljevi zapadne psihoterapije neadekvatni. U poređenju sa stepenom samopročišćenja koje iziskuju istočnjačke discipline, “čak i najbolji zapadni tečaj analize nije mogao više od uvodnog tečaja”. Zapravo, prema Bosovom gledištu, zapadni “jogiji” u koje se on toliko razočarao, mogli su imati koristi od psihoanalize sprovedene u vidu priprema za njihovo dalje vježbanje u sklopu istočnjačkih disciplina. Italijanski psihijatar Alberto Asođoli složio bi se sa Bosovim određenjem odnosa zapadnih terapija i istočnjačkih disciplina. Asođolijeva (1971) “psihosinteza” nudi širok spektar terapeutskih metoda koje se najprije bave fizičkim smetnjama čovjeka - naročito psihosomatskim poremećajima - zatim psihičkim poremećajima, da bi se na kraju vrhunile u duhovnim vježbama.

Pri kraju šezdesetih godina Gardner i Lois Marfi objavili su knjigu “Azijska psihologija” (1968) koja predstavlja zbirku tekstova odabranih iz starih spisa Indije, Kine i Japana. Priređivači su tu knjigu viđeli kao dio iz niza knjiga usmjerenih na to da se uobliči jedna “univerzalna psihologija - prihvaćena od svih ljudi i koja bi se jednako mogla upotrijebiti kako u pristupanju poslednjim pitanjima, tako i u onome što je vezano za svakodnevnicu”. Ono što je opšte u ovim psihologijama iz različitih zemalja nijesu određenja njihovih teorija ponašanja već prije pokušaji da se razvije sistematsko učenje o duševnom životu. Pristup azijskih psihologija zasniva se na samoposmatranju i napornom samoistraživanju, za razliku od zapadnih psihologija koje se više zasnivaju na posmatranju ponašanja. Marfijevi su istraživali svaki izvod iz azijskih tekstova da bi ustanovili ono što je tu psihološkog karaktera. Svaki izvod nudi neku vrstu psihološkog uvida, bilo da je posrijedi gledanje na duševne procese, teorija ličnosti, ili model motivacije. Istovremeno sa uočavanjem razlika između azijskih psihologija, Marfijevi su zaključili da su, u suštini, one reakcije na život, odnosno shvatanje da je život ispunjen patnjom i osujećenjima. Ove psihologije, smatraju Marfijevi, kao zajedničko sredstvo prevazilaženja ometenosti, preporučuju disciplinu i samonadzor, koje mogu donijeti “osjećaj neograničene ekstaze koja se može naći unutar samstva oslobođenog ličnih težnji”. U završnom razmatranju priređivači bilježe da se psihološka interesovanja Istoka i Zapada “odista brzo zbližavaju”.

Ričard Olpert , bolje poznat kao Ram Das, doveo je u vezu istočne religije i zapadnu psihologiju. Olpert, koji je tokom šezdesetih godina bio saradnik Timoti Lirija , radio je kao psihoterapeut i istraživač u oblasti razvojne psihologije na Harvardu i bio jedan od ranih eksperimentatora sa psihodeličkim drogama. On je napustio akademsku karijeru da bi se posvetio psihodelicima, ali se razočarao u droge, smatrajući da one ne dovode do trajnih pozitivnih promjena ličnosti. Otputovao je u Indiju 1966, radio tamo sa joginom po imenu Nimkaurari Baba i vratio se iduće godine u SAD kao Ram Das. Od tada je Ram Das uradio dosta na prevođenju istočne misli na zapadne psihološke termine. Ram Das smatra da se meditacijom i drugim duhovnim disciplinama mogu izazvati terapeutske promjene ličnosti kakve nije moguće postići drogama. On takođe naglašava važnost duhovnog rasta i da je život isprazan bez svijesti o duhovnim vrijednostima. U svojoj knjizi “Budi sada ovđe” iznio je svoj preobražaj od psihologa u jogina, a “Jedina igra” je zapis govora koje je držao terapeutima u psihijatrijskim bolnicama. Obje knjige su pridobile pristalice među psiholozima i podstakle njihovo interesovanje za istočne psihologije.

Godine 1971. posthumno je objavljena knjiga Abrahama Maslova. Godinu dana prije smrti Maslov je pretrpio skoro smrtonosan srčani udar. Oporavivši se, on je požurio da sredi i promisli svoje glavne doprinose teoriji ličnosti. Jedan od rezultata njegovog napora bio je tekst pod naslovom “Teorija Z” u kome je postulirao stepen zdravlja “u punoj mjeri ljudski” više nego iko ko ga je do tada opisao. Ovi “samoostvarujući transcendentalci” su ljudi koji, po njegovom opisu, izgledaju kao idealni tipovi potpuno zdravih ljudi u istočnim psihologijama. Iako Maslov ne navodi nijednog istočnog psihologa kao izvor svojih ideja, on slobodno koristi istočne pojmove u svom razmatranju, nazivajući, na primjer, terapeuta na nivou teorije Z, pored ostalog, i “taoističkim vodičem”, “guruom”, “bodhisatvom” i “sadikom”, što su u istočnim tradicijama sve nazivi za mudraca ili sveca. Skoro je sigurno da je Maslov nezavisno razvio svoj novi pojam zdravlja, asimilujući djelove istočnih psihologija koliko su se uklapali u njegovo mišljenje. Nije vjerovatno da je on proučavao bilo koju od istočnih škola sa namjerom da pozajmi njene pojmove.

Ista posthumno izdata knjiga sadrži i tekst u kome Maslov izlaže i novo viđenje svoje ranije knjige “Religije, vrijednosti i vrhunski doživljaji”. U ovom tekstu on je protiv onih koji bi mogli uspostaviti “vrhunski doživljaj” kao cilj za sebe ili se okrenuti od svijeta radi romantičnog traženja: “Velika pouka pravog mistika ... da je sveto u običnom, da se može naći u svakodnevici, u komšijama, prijateljima i porodici, u sopstvenom dvorištu, i da putovanje može biti bjekstvo od suočavanja sa svetim - ta pouka se može lako izgubiti iz vida”. Ovđe on kao da podsjeća na istočne psihologije uviđajući kako vrijednost tako i trud potreban za ono što naziva “doživljaj ravni”:

“... Doživljaj ravni može se postići, naučiti i doseći dugim, teškim zalaganjem ... Prolazni uvid je svakako moguć u vrhunskim doživljajima koji, uostalom, mogu ponekad doći bilo kome. Ali, sasvim je druga stvar... tako da kažemo, zauzimanje staništa na visokoj ravni. To prerasta u doživotno pregnuće”.

Tart i Ornstajn, poput mnogih transpersonalnih psihologa, preuzimaju riječ od početnog zapažanja Viljema Džejmsa: “Naša normalna budna svijest... je samo poseban tip svijesti, pri čemu oko nje, odijeljene od nje najtanjim zastorom, leže potencijalni oblici potpuno drugačije svijesti”. Istražujući takva različita stanja svijesti, psiholozi kao što su Maslov, Tart i Ornstajn otkrivaju nove mogućnosti za rast ličnosti. Međutim, oni često nalaze da su nova područja u koja prodiru, psiholozi Istoka mnogo prije istražili i označili.


ABHIDHAMA: ISTOČNJACKA TEORIJA LlČNOSTI

Abhidhama je razvijena prije petnaest i više vjekova u Indiji, ali današnji budisti to učenje i dalje primjenjuju na različite načine kao vodič u razumijevanju duše. Ova psihološka teorija potiče neposredno iz uvida Gautame Bude iz petog vijeka p. n. e. Budina učenja su se razvila i evoluirala u različite pravce, učenja i škole budizma procesom sličnim, na primjer, onom kojim se Frojdova misao razvila u različite škole psihoanalize. Poput drugih istočnih psihologija, abhidhama sadrži predstavu o idealnom tipu usavršene ličnosti oko koje je izgrađena analiza funkcionisanja duše. Kako kaže savremeni budista Bhiku Njanaponika, “u budističkom učenju duša je polazna, središnja i, u oslobođenom i pročišćenom duhu sveca, kulminirajuća tačka”. (Odličan opis abhidhame dat je u Govindinoj knjizi “Psihološki stav rane budističke filozofije”.)

Jedna vjerovatno apokrifna priča karakteriše abhidhamin izrazito analitički stav prema osobi. Lijepa mlada žena se zavadila sa mužem i išla je putem natrag kući svojoj porodici. Prošla je pored kaluđera “obučena kao nebeska nimfa”, dok je ovaj skupljao milostinju. Kaluđer, koji je u to vrijeme bio usredsrijeđen na prirodu ljudskog kostura, ugledao ju je i zapazio bjelinu njenih zuba. Malo kasnije naišao je njen muž u hitnji i upitao: “Poštovani gospodine, da li ste možda viđeli jednu ženu?” Kaluđer je odgovorio: “Bješe li to muškarac il' žena što prođe, ne viđeh, do to da ovim širokim putem prode vreća kostiju” (Buddhaghosa, 1976, 22).

Pošto je stari kaluđer meditirao nad jednim od 32 aspekta tjelesnosti - tj. nad kosturom - njemu je lijepa žena po tome ostala u utisku. Izoštrenim osmatranjem u meditaciji kaluđer je bio u stanju da se toliko odijeli od sastavaka tijela i duše da nijedan od njih nije za njega imao veću vrijednost od drugog. Sa tog stanovišta nečije kosti su jednako vrijedne pažnje koliko i njegove ili njene misli. Ovaj stepen krajnje odijeljenosti odražava duh abhidhame po tome kako ona prikazuje i raščlanjuje ljudsku ličnost.

Ono što mi označavamo riječju “ličnost” najpribližnije odgovara u abhidhami pojmu atta, ili samstvo. No središnja premisa abhidhame je da uopšte nema stalnog samstva, već samo impersonalnog agregata procesa koji nastaju i prestaju. Postavka ličnosti ishodi iz prožimanja ovih impersonalnih procesa. Ono što izgleda kao “samstvo” jeste ukupan zbir djelova tijela, misli, osjećaja, želja, sjećanja itd. Jedina trajna nit u psihi je bhava, kontinuitet svijesti u vremenu. Svaki naredni trenutak naše svjesnosti je oblikovan prethodnim trenutkom i sa svoje strane određuje trenutak koji slijedi; bhava povezuje jedan trenutak svijesti sa onim koji slijedi. “Sopstvo” ili “samstvo” možemo identifikovati sa psihičkim funkcijama kao što su naše misli, sjećanja, ili opažaji, no sve ove pojave su dio stalnog toka. Ljudska ličnost, veli abhidhama, je poput rijeke koja ima trajan oblik, koja je prividno jedan identitet, iako nijedna kap nije ona ista koja je bila trenutak ranije. Sa tog stanovišta, “nema činioca izvan čina, onog koji opaža izvan opažanja, nema svjesnog subjekta iza svijesti”. Po riječima Bude (Samyutta-Nikaya, 1972, I, 35):

“Kao što riječ ‘kola’ nastaje
Kad se djelovi sastave
Tako i pojam bića
Kad su sastavci prisutni”.

Proučavanje ličnosti u budizmu ne bavi se skupom postuliranih entiteta, kao što su “ja” ili “nesvjesno”, već serijom događaja. Osnovni događaj je tekući odnos duševnih stanja spram čulnih objekata - na primjer, žudnja (duševno stanje) spram lijepe žene (čulni objekat). Duševno stanje čovjeka predstavljaju stalan tok od trenutka do trenutka; učestalost promjene mjeri se mikrosekundama. Osnovni metod koji abhidhama nudi za ispitivanje brojnih promjena duše, jeste samoposmatranje, neposredno i sistematsko posmatranje sopstvenog doživljaja. Bez ovakve pažljive introspekcije čovjek je sklon da misli da neko stanje, na primjer želja, može dugo potrajati bez prekida, ali abhidhama kaže da stvari ne stoje tako. Na primjer, čak i kad je neko u naponu strasnog ljubavnog odnosa, đe žudnja izgleda preovlađujuća, abhidhama ukazuje na to da ako bi neko brižljivo osmatrao svako naredno duševno stanje, primijetio bi da je žudnja zapravo ispresijecana bezbrojnim drugim osjećanjima koja dolaze i odlaze. No, ne samo da se čovjekova osjećanja mijenjaju od časa do časa, nego i čulni objekti. Čovjek bi mogao pomisliti da je ljubljena osoba jedina predmet pažnje u ljubavnom odnosu, dok bi neposredno posmatranje njegovog toka svijesti otkrilo da pored toga i drugi brojni objekti okupiraju njegovu dušu i čula. To mogu biti i različiti prijatni osjećaji, različiti bliski i daleki zvuci, kao i izbor mirisa, ukusa i prizora. Pored toga, slučajna sjećanja, planovi i druge misli ispreplijetaće se sa ovim predmetima čula. . ..

Pored objekata pet čula, abhidhama dodaje i misli, tj. duh koji misli sa računa kao “šesto” čulo. Tako, kao što zvuk ili prizor može biti objekt duševnog stanja, tako misao - na primjer, misao “treba da iznesem đubre” - može biti objekt duševnog stanja odbojnosti (averzije). Svako duševno stanje je sastavljeno od sklopa svojstva koja se nazivaju duševnim faktorima i svojom kombinacijom određuju dato stanje. Po učenju abhidhame postoje 53 kategorije takvih duševnih faktora, a u drugim budističkim školama broj se penje do 175. U bilo kome duševnom stanju nahodi se samo podsklop faktora. Jedinstven kvalitet svakog duševnog stanja određen je time koji su faktori kombinovani. Odbojnost prema iznošenju đubreta mogla bi, na primjer, biti složenija kombinacija nego što je obična odbojnost; tuce ili više drugih duševnih faktora - kao što je na primjer pogrešna predstava o tome kako izgleda iznosenje đubreta - mogu se kombinovati sa samom odbojnošću. Duševna stanja dolaze i odlaze na pravilan i zakonit način. Kao i zapadni psiholozi, teoretičari abhidhame vjeruju da je svako duševno stanje dijelom i pod uticajem bioloških i situacionih faktora, pored toga što predstavlja i nastavak prethodnog psihološkog momenta. Svako stanje sa svoje strane određuje posebnu kombinaciju faktora u narednom duševnom stanju.

Duševni faktori su ključ za ono što se naziva “karmom”. U abhidhami karma je tehnički naziv za načelo po kome je svaki čin motivisan duševnim stanjem koje leži u njegovoj osnovi. U abdhidhami, kao i mnogim istočnim psihologijama, dato ponašanje je u suštini etički neutralno. Njegova etička priroda se ne može odrediti ako se ne uzmu u obzir motivi ličnosti koja djela. Djelanje nekoga ko ima negativnu postavu duševmh faktora - ko, na primjer, djela iz zloće ili sebičnosti - zlo je, mada sam čin posmatraču ne mora izgledati ni dobar ni rđav. Đhammapada, zbirka stihova koji se pripisuju Gautami Budi, otpočinje isticanjem učenja o karmi koje potiče iz abhidhame:

“Sve što jesmo rezultat je onog što smo mislili: to je zasnovano na našlm mislima i sačinjeno je od naših misli. Ako čovjek govori ili djela sa rđavim mislima, bol ga prati kao što točak prati nogu govečeta koje vuče kola... Ako čovjek govori ili djela sa čistim mislima, sreća ga prati poput sjenke koja ga nikad ne ostavlja” (Babbitt, 1965, str. 3).

Abhidhama povlači razliku između duševnih činilaca koji su kusula - zdravi, čisti - i akusula - nečisti, nezdravi. Većina opažajnih, saznajnih i afektivnih duševnih činilaca uklapa se u jednu ili drugu od ovih grupa. Do sada o tome šta je “zdravo” ili “nezdravo” došlo se empirijski, na osnovu kolektivnog iskustva velikog broja ranih budista koji su upražnjavali meditaciju. Njihov kriterijum je bio to da li neki duševni činilac potpomaže ili ometa njihove pokušaje da smire svoj duh u meditaciji. Oni činioci koji su ometali meditaciju bili su označeni kao “nezdravi”, a oni koji su pomagali kao “zdravi”.

Pored ovih faktora, postoji sedam neutralnih svojstava prisutnih u svakom duševnom stanju. Apercepcija (phassa) je obična svijest o objektu, opažanje (sanna) je njeno vezivanje uz neko od čula, htijenje (ćetana) je uslovna reakcija koja prati prvo opažanje nekog objekta, osjećanje (vedana) je senzacija koju izaziva objekat, usredsrijeđenost (ekaggata) je usredsređivanje pažnje, spontana pažnja (manasikara) je nevoljno upravljanje pažnje privučene objektom, a duševna energija (jivitindriva) daje snagu i objedinjuje drugih šest činilaca. Ovi činioci obezbjeđuju osnovni okvir svijesti u koji se ovi činioci utiskuju. Određena kombinacija faktora koja se utiskuje u ovaj okvir mijenja se od časa do časa. Evo sada pregled ovih duševnih činilaca:

Nezdravi činioci

Središnji nezdravi činilac, zabluda, jeste opažajnog karaktera: zabluda (moha) se određuje kao zatamnjenost duha koja dovodi do pogrešnog opažanja objekta svijesti. Zabluda se u abhidhami smatra osnovnim vidom neznanja, primarnim korijenom ljudske patnje. Ta greška u opažanju istinske prirode stvari - jednostavna nesposobnost da se vidi jasno, bez jednostranosti ili predrasude bilo koje vrste - jeste srž svih nezdravih duševnih stanja. Zabluda, na primjer, vodi “pogrešnom gledanju” ili brkanju (ditthi). Pogrešno gledište jeste pogrešna kategorizacija. Djejstvo ovih činilaca je jasno u slučaju paranoika koji, u zabludi, nekog ko mu ne želi zlo smatra pretećim svrstavajući tako drugu osobu kao dio uobražene zavjere protiv sebe. Navode se riječi Bude, koji kaže da dok je čovjekov duh pod uticajem pogrešnog gledišta ma šta on činio ili ma čemu težio samo će ga “voditi nepoželjnim, neprijatnim i neprihvatljivim stanjima, jadu i patnji” (Anguttara Nikaya, 1975, I, str. 23). Među pogubnim pogrešnim gledištima koja je Buda izričito kritikovao jeste jedna od raširenih pretpostavki mnogih zapadnih teorija ličnosti, naime, da postoji fiksirano samstvo ili ja (ego). U abhidhami se smatra da nema samstva nego “samoodržavajućeg procesa fizičkih i duševnih fenomena koji stalno nastaju i odmah zatim nestaju” (Nyanatiloka, 1972, str. 25).

Smušenost (vicikiccha) označava nesposobnost da se odluči ili donese ispravan sud. Kad taj faktor vlada nečijim duhom on je ispunjen sumnjom, i u krajnjem slučaju, postaje paralisan. Drugi nezdravi činioci vezani za saznanje su bestidnost (ahirika) i bezobzirnost (anottappa); ti stavovi dopuštaju osobi da zanemari mišljenja drugih i svoje sopstvene pounutrene standarde. Kad ovi činioci prevladaju, osoba posmatra zle postupke bez griže savjesti i otuda je sklona da se ružno ponaša. Zapravo, ovi činioci su pretpostavke duševnih stanja koja leže u osnovi bilo kojeg zlovoljnog postupka. Drugi nepovoljan faktor koji može izazvati rđave postupke je sebičnost. Sebični interes nagoni osobu da sagledava objekte isključivo kroz ispunjenje sopstvenih želja ili potreba. Spajanje ova tri mentalna činioca u jedan - bestidnost, bezobzirnost i sebičnost - nesumnjivo je osnova za dobar dio ljudskog zla.

Ostali nezdravi činioci su afektivni. Uznemirenost (uddhacca) i briga (kukkucca) su stanja rastresenosti, skrušenosti i mozganja (ruminacije). Ovi činioci stvaraju stanje strepnje, glavnu crtu većine duševnih poremećaja. Drugi niz nezdravih činioca odnosi se na prianjanje: pohlepa (lobha), škrtost (macchariya) i zavist (issa) označavaju različite vrste prianjanja uz objekt, dok je odbojnost (dosa) negativna strana prianjanja. Pohlepa i odbojnost su prisutne u svim negativnim duševnim stanjima i uvijek se povezuju sa zabludom. Dva poslednja nezdrava činioca su lijenost (thina) i tromost (middha). Ovi faktori daju rigidnost duševnim stanjima. Kad ovi negativni činioci preovlađuju, duh i tijelo osobe su skloni tuposti.

Zdravi činioci

Svaki od nezdravih činilaca je u suprotnosti sa zdravim činiocima. Činioci su ili zdravi ili nezdravi; nema sredine. Po abhidhami, sredstvo da se postigne zdravo duševno stanje jeste zamjena nezdravih činilaca njihovim suprotnostima. Načelo koje to omogućuje je slično ”recipročnoj inhibiciji” koja se koristi u sistematskoj desenzitizaciji, đe opuštanje inhibira svoju fiziološku suprotnost, tj. napetost . Svakom negativnom mentalnom činiocu odgovara pozitivan činilac koji ga potire. Kad je određeni zdravi činilac prisutan u duševnom stanju, nezdravi činilac koga ovaj potiskuje ne može da se javi.

Središnji zdrav činilac je uvid (panna), suprotnost zablude. Uvid, u smislu “jasnog opažanja objekta onakvog kakav je on doista”, potiskuje zabludu, tj. osnovni nezdravi činilac. Ova dva činioca ne mogu koegzistirati u jednom duševnom stanju: tamo đe je jasnost nema zablude, niti tamo đe je zabluda može biti jasnosti. Pažnja (sati) je kontinuirano jasno shvatanje objekta; ovaj važan član uvida održava jasnost u duhu osobe. Uvid i pažnja su primarni zdravi činioci; kada su oni prisutni u duševnom stanju, i ostali zdravi činioci takođe teže da se pojave. Prisustvo ova dva zdrava činioca dovoljno je da potišne sve nezdrave činioce.

Neki zdravi činioci iziskuju određene okolnosti da bi se javili. Par kognitivnih činilaca umjerenost (hiri), koja inhibira bestidnost i uviđavnost (ottappa), suprotnost bezobzirnosti, dolaze do duha samo kad se javi misao zbog postupka. Umjerenost i uviđavnost su uvijek povezane sa pravičnošću (cittujjukata), stavom ispravnog suda. Drugi zdrav činilac je sigurnost (saddha), uvjerenost zasnovana na ispravnom opažanju. Ova grupa duševnih činilaca - umjerenost, uviđavnost, pravičnost i sigurnost - zajedno tvore ispravno ponašanje kako sa ličnog tako i društvenog stanovišta.

Splet nezdravih činilaca sačinjen od pohlepe, škrtosti, zavisti i odbojnosti može biti potisnut zdravim činiocima neprianjanja (alobha), neodbojnošću (adosa), nepristrasnošću (tatramajjhata) i prisebnošću (passadhi), koji reflektuju fizičku i duševnu smirenost koja izrasta sa povlačenjem osjećanja prianjanja. Gornja četiri činioca zamjenjuju stav zahvatanja ili odbacivanja sa ravnodušnošću spram bilo kojeg objekta koji bi se mogao javiti u svijesti osobe. Nezdravi činioci kao što su pohlepa, egoizam, zavist i odbojnost mogu, na primjer, nagoniti osobu da žudi za bolje plaćenim poslom i poslom koji donosi više ugleda, osjećanje zavisti prema nekom ko ima takav posao ili prezir spram sopstvenog nižeg položaja. Suprotni, zdravi činioci, kao što su prisebnost, neprianjanje, neodbojnost i nepristrasnost, na drugoj strani navode osobu da odmjeri prednosti plate i prestiža naspram nedostataka, kao što su veći pritisak i stres, i da pravično uporede snage koje su nekog vodile ka takvom poslu i slabosti koje dovode do toga da neko radi lošije nego što bi trebalo. Konačno, ova četiri zdrava činioca omogućuju čovjeku da odvagne prednosti svog posla, njegove nepogodnosti, sopstvene sposobnosti i mogućnosti da ostvari bolji položaj unutar okvira tih sposobnosti. Što je još važnije, nepristrasnost omogućuje čovjeku da cijelu situaciju razmotri hladno, da se ne osjeća nesrećnim što nema bolji posao, da ne omrzne svoj sadašnji posao niti da se sa očajavanjem prepušti i prihvati nepogodan posao. Četiri zdrava duševna činioca dopuštaju čovjeku da prihvata stvari kakve jesu, ali i da preduzima primjerene promjene.

U abhidhami tijelo i duh se smatraju povezani. Iako svaki činilac utiče i na tijelo i na duh, posljednji niz zdravih činilaca je jedino izričito opisan sa svojim fizičkim i psihičkim efektima. To su vedrina (ahuta), gipkost (muduta), prilagodljivost (kammannata) i umješnost (pagunnata). Kad se ovi činioci uspostave osoba misli i djela sa prirodnom opuštenošću i lakoćom, optimalno koristeći svoje sposobnosti. Oni potiskuju nezdrave činioce tromosti i lijenosti koji dominiraju duhom u stanjima kao što je depresija. Ovi zdravi činioci omogućuju čovjeku da se duševno i fizički prilagođava promjenljivim uslovima, da se suočava sa mogućim izazovima.

U psihodinamici abhidhame zdravi i nezdravi činioci djeluju međusobno inhibitorno; prisustvo jednih potiskuje druge. Ali, ne postoji uvijek odnos jedan-prema-jedan između zdravih i nezdravih činilaca. U nekim slučajevima jedan zdrav činilac može inhibirati niz nezdravih činilaca - na primjer, samo neprianjanje inhibira pohlepu, zavist i odbojnost. Takođe, neki ključni činioci mogu inhibirati cijelio niz suprotnih činilaca - na primjer, kad postoji zabluda nijedan pozitivan činilac se ne može javiti.

Čovjekova karma određuje da li će u njegovom iskustvu preovlađivati zdrava ili nezdrava stanja. Posebno kombinacije činilaca su izraz bioloških i situacionih uticaja koliko su i ostaci iz prethodnih stanja duha. Činioci se obično javljaju kao pozitivna lli negativna grupa. U bilo kojem duševnom stanju činoci koji ga čine javljaju se sa različitom snagom; onaj koji je najjači određuje doživljaj i postupke osobe u datom trenutku. Mada mogu biti prisutni svi negativni činioci, stanje može biti različito s obztrom na to da li duhom vlada, na primjer, pohlepa ili lijenost.

Otuda hijerarhija snage činilaca određuje da li će dato stanje biti negativno ili pozitivno. Kada se određeni činilac ili niz činilaca javljaju često u duševnim stanjima ličnosti oni onda postaju crta ličnosti Ukupna suma najčešćih duševnih činilaca neke osobe određuje kojem tipu ličnosti će ona pripadati.


TIPOVI LIČNOSTI

Model tipova ličnosti koje nudi abhidhama neposredno proističe iz načela da se duševni činioci javljaju sa različitom snagom. Ako nekom osobom po pravilu vlada određen činilac ili niz činilaca, oni će odrediti ličnost, motive i ponašanje. Osobenost duševnih činilaca neke osobe određuje individualne razlike ličnosti, osim širokih kategorija koje određuju osnovne tipove ličnosti. Jedan od najčešćih tipova je osoba u kojoj preovlađuje zabluda, takođe i osoba ispunjena mržnjom, u kojoj preovlađuje odbojnost, kao i strasna osoba u kojoj je jaka pohlepa. Pozitivna je inteligentna osoba u kojoj su jaki sabranost i uvid.

Shvatanje motivacije u abhidhami potiče iz analize duševnih činilaca i njihovog uticaja na ponašanje. Duševna stanja nagone osobu da teži nekoj stvari i izbjegava drugu. Duševna stanja rukovode svakim činom. Ako duhom vlada pohlepa, to će postati preovlađujući motiv i čovjek će se ponašati u skladu sa tim, težeći da prisvoji objekat pohlepe. Ako je egoizam snažan činilac tada će osoba podleći samoveličanju. U ovom smislu tip ličnosti je istovremeno i motivacioni tip.

Visuddhimagga je priručnik zasnovan na abhidhami iz petog vijeka n.e. za one koji upražnjavaju meditaciju. Jedan odjeljak u njemu je posvećen prepoznavanju osnovnih tipova ličnosti, s obzirom da svaki tip ličnosti iziskuje postupak koji će odgovarati njegovim dispozicijama. Jedan od metoda koji se tu preporučuje za ocjenjivanje tipa ličnosti je pažljivo posmatranje stava i kretanja osobe o kojoj je riječ. Na primjer, strasna ili senzualna osoba je graciozna u hodu, osoba koja mrzi vuče noge u hodu, a zabluđela grabi brzo. Za ovo postoji i pjesmica:

“Trag noge strasnoga je so prazninom u sredini,
Kod neprijateljski nastrojenoga vuče se trag iza otiska.
Otisak zabludeloga je zbrzan ...”

U vezi s tim veli se da Buda ostavlja ujednačen trag, jer mu je duh smiren a tijelo uravnoteženo.

Autor Vishuddhimagge uviđa da je svaki detalj iz života ključ za otkrivanje karaktera. Ovaj priručnik iz petog vijeka daje sa zavidnom potpunošću i profil ponašanja za svaki tip ličnosti. Senzualna osoba, kaže se tu, je ljupka, učtiva i ljubazno odgovara kad joj se obratimo. Kad odlaze na spavanje takve osobe pažljivo priređuju krevet, lako liježu i malo se pokreću tokom spavanja. Svoje poslove obavljaju brižljivo; čiste ujednačenim i ravnomjernim pokretima i obavljaju posao dokraja. Uopšte uzev, one su vješti, uglađeni, čisti i pažljivi radnici. Obučene su uredno i sa ukusom. Kad jedu, daju prednost lakoj slatkoj hrani koja je dobro kuvana i poslužena na raskošan način. Jedu polako, u malim zalogajima i uživaju u ukusu. Kad vide neki lijep predmet zastaju da mu se dive, privučene su njegovim dobrim stranama i ne zapažaju njegove mane. Napuštaju ga sa žaljenjem. Negativno je to što su ove osobe često izvještačene, nepouzdane, zaludne, gramzive, nezadovoljne, lascivne i frivolne.

Mrzovoljne osobe, nasuprot, stoje kruto. Pripravljaju krevet nemarno i na brzinu, spavaju ukrućene i bijesno odgovaraju kad su probuđene. Kad rade grube su i nemarne. Kad čiste metla pravi oštar škripeći zvuk. Njihova odjeća je obično tijesna i nedovršena. Kad jedu daju prednost začinjenoj hrani oštrog i kisjelog ukusa. Jedu brzo, ne zapažajući ukus, mada ne vole hranu blagog ukusa. Nezainteresovane su za lijepe predmete i zapažaju i najmanje nedostatke previđajući prednosti. Često su bijesne, pune zlobe, nezahvalne, zavidne i zle.

Treći tip ličnosti se razlikuje od ova dva. Zabluđela osoba stoji nemarno. Krevet joj je prljav, spava raskriječeno, teško se diže i sa gunđanjem. U radu su zabluđele osobe nevješte i brljive. Čiste nezgrapno i mjestimično, ostavljajući djelove đubreta za sobom. Odjeća im je zarozana i prljava. Ne mare šta jedu i ješće sve što stignu. Brljive su u jelu, stavljaju velike komade hrane u usta te se ubrljaju hranom po licu. Ne znaju da li je neki predmet lijep ili nije, ali vjeruju u ono što im neko drugi kaže i s obzirom na to hvale ili kude. Često su trome i lijene, lako im skrene pažnja i predaju se smetenosti i kajanju, ali mogu biti i tvrdoglave i nepopustljive.

Visuddhimagga specifikuje optimalne uslove koji treba da se uspostave za svaku osobu određenog tipa kad počinju sa meditativnom praksom. Prvi cilj u njihovom vježbanju je da se osujete njihove dominantne psihološke tendencije tako da im se duh uravnoteži. Iz tog razloga svakom tipu se određuju uslovi koje ovaj ne bi odabrao kad bi sam birao. Kućica u koju se smješta senzualna osoba treba, na primjer, da bude od pruća, “prljava i zapuštena, puna slijepih miševa, previsoka ili preniska, sa pustom okolinom, ugrožena blizinom lavova i tigrova, sa blatnjavom razrovanom stazom i vašljivim ležajem i sjedištem. Treba da bude ružna i neprivlačna, izazivajući odbojnost čim se pogleda” . Visuddhimagga navodi i detalje ostalih prilika koje su odgovarajuće za senzualnu osobu:

“Odjeća je oparanih ivica sa koncima koji vise, grubog tkanja kao kudelja, uprljana i teška za nošenje. Njemu odgovarajuća posuda je ružna glinena posuda ili teška gvozdena, odbojnog izgleda kao lobanja. Put kojim treba da skuplja milosrđe je odbojan, bez naselja u blizini i razrovan. Naselje odgovarajuće njemu je ono u kome se ljudi muvaju okolo kao da ga ne primjećuju. Oni koji treba da mu se nađu pri ruci treba da budu neprivlačni, neljubazni i u prljavoj odjeći, smrdljivi i odvratni, da mu hranu i pirinač donose kao da ga uvrjedljivo gađaju time. Odgovarajuća hrana je sačinjena od lomljenog pirinča, ustajalog putera, prokisle kaše i sosa od starog povrća, ili bilo čega čime se može napuniti stomak” (Buddhaghosa, 1976, str. 109—110).

Uslovi koji odgovaraju za mrzovoljnu osobu su, nasuprot tome, prijatni, ugodni i olakšavajući koliko je to moguće. Za zabluđelu osobu prilike treba učiniti jednostavnim i jasnim i jednako prijatnim i ugodnim kao i za zlovoljnu osobu. U svakom slučaju okolinu treba podesiti tako da inhibira onaj duševni činilac koji obično vlada datim tipom ličnosti: na taj način senzualna osoba će naći malo toga za svoju žudnju, zlovoljna za mržnju, a za zabluđelu osobu stvari su postavljene jasno. Ovaj program podešavanja okoline sa ciljem da se podstiče duševno zdravlje je antički prethodnik onoga što moderni zastupnici sličnih planova nazivaju “terapija miljeom”. Buda je takođe vidio da različiti tipovi ljudi imaju više sklonosti za različite vrste meditacije i otuda je smislio širok raspon metoda meditacije, podešenih za različite tipove ličnosti.


ZDRAVA LIČNOST I DUŠEVNI POREMEĆAJ

Činioci koji čine nečije duševno stanje od časa do časa određuju duševno zdravlje. Operacionalna definicija duševnog poremećaja je, prema abhidhami, jednostavna: to je odsustvo zdravih i prisustvo nezdravih činilaca. Svaka varijanta duševnog poremećaja potiče od uticaja određenog nezdravog činioca na duh. Poseban karakter svakog nezdravog činioca dovodi do određenog poremećaja — na primjer, egoizam je u osnovi radnji koje su isključivo okrenute sopstvenom interesu, a u zapadnoj psihologiji ih nazivamo »sociopatskim« ponašanjem; uznemirenost i briga čine strijepnju kada je u srži neuroza; odbojnost i briga čine strijepnju koja je u srži neuroza; odbojnost vezana uz određeni objekat ili situaciju jeste fobija.

Kriterijum duševnog zdravlja je podjednako jednostavan: ono je određeno prisustvom zdravih činilaca i odsustvom nezdravih činilaca u duševnoj ekonomiji date osobe. Osim što potiskuju nezdrave činioce, zdravi činioci takođe i obezbjeđuju duševnu sredinu neophodnu za grupu pozitivnih afektivnih stanja koja se ne mogu javiti u prisustvu nezdravih činilaca. Pored ostalih, to su samilost (karuna) i radost za druge (mudila) - tj. zadovoljstvo zbog sreće drugih.
Normalna osoba je spoj zdravih i nezdravih činilaca u protoku duševnih stanja. Vjerovatno svako od nas ima periode potpuno zdravih i nezdravih stanja kako se odvija naš tok stvari. Međutim, veoma malo ljudi ima samo zdrava duševna stanja, stoga smo u ovom smislu svi “nezdravi”. I zaista, u jednom tekstu se navode riječi Bude koji kaže za normalne ljude – “svi svjetovnjaci su poremećeni”. Cilj psihičkog razvića, po abhidhami, je proširenje zdravih stanja - i odgovarajuće tome, sužavanje nezdravih stanja. Kad je dostignut vrhunac duševnog zdravlja u duhu se više uopšte ne javljaju nezdravi činioci. Mada je to ideal kome se teži, on se, naravno, rijetko ostvaruje.

Jedan od razloga što malo ljudi ostvaruje idealno duševno zdravlje jeste djelovanje latentnih tendencija u duhu (anusaya) usmjerenih duševnim stanjima. One leže uspavane u duhu dok ih pogodna prilika ne izdigne na površinu. Između nezdravih činilaca sedam su posebno snažni kao anusaya: pohlepa, pogrešno uvjerenje, zabluda, odbojnost, sumnja, umišljenost i uznemirenost. Dok u iskustvu osobe postoji zdravo duševno stanje anusaye miruju, ali one nikad nijesu daleko da bi se u pogodnom trenutku javile. Krajnji kriterijum punog duševnog zdravlja je brisanje anusaya iz duha, čime se otklanjaju čak i tendencije koje dovode do nezdravih stanja duha. U abhidhami anusaya je najpribližnija zapadnom pojmu nesvjesnog.

Kao pregled duševnih svojstava koja doživljavamo od časa do časa abhidhamina lista duševnih činilaca nipošto nije iscrpna. Mogućnosti i kategorizacije duševnih stanja su bezbrojne i teoretičari abhidhame ne pretenduju na to da ponude iscrpni pregled. Ali njihova je analiza svrhovita; njihove kategorije su podešene da budu pomoć osobi u prepoznavanju, i time nadzoru ključnih stanja, tako da ova na kraju može da se oslobodi nezdravih stanja. Aktivan budista se upućivao u koordiniran program nadzora sredine, ponašanja i pažnje da bi dostigao krajnji cilj, tj. plato zdravih duševnih stanja. Na klasičnom budističkom putu osoba koja bi težila ovom platou zdravlja uključila bi se u kontrolisanu okolinu manastira, regulisala svoje ponašanje preuzimajući 227 zavjeta kaluđera i, kao najvažnije, meditirala.


MEDITACIJA: PUT KA ZDRAVOJ LIČNOSTI

Kad se ljudi srode sa kategorijama zdravih i nezdravih duševnih činilaca tako da mogu da ih vide na djelu u sopstvenom duhu, otkriće da jednostavno saznavanje da je neko stanje nezdravo malo ili ništa ne znači u smislu njegovog otklanjanja. Na primjer, ako osoba ne trpi prevlast nezdravih činilaca u duhu ili ako želi da oni nestanu time samo dodaje odbojnost i želju toj psihičkoj smješi. Strategija koju abhidhama nudi za postizanje zdravih stanja nije ni direktno traženje ni odbojnost prema nezdravim stanjima. Preporučeni pristup je meditacija.

Govorićemo o dvije metode meditacije. Prvi metod se sastoji u usredsređivanju duha, a drugi podrazumijeva zauzimanje neutralnog stava spram bilo čega što dolazi i odlazi u toku svjesnosti. Prvi se naziva usredsređivanje, a drugi postojana pažnja. (Buddhaghosina Visuddhimagga daje najpotpuniji opis sistema meditacije o kojima je ovđe riječ.)

Usredsređivanje i izmijenjena stanja svijesti. Prilikom usredsređivanja vježbač se trudi da svoju pažnju veže za jedan objekat ili tačku. Tokom razvijanja usredsrijeđenosti on se trudi da nadiđe ono što mi smatramo normalnim granicama zadržavanja jednog objekta u svijesti. Viljem Džejms je, pokušavajući da jednu misao zadrži u duhu, istakao da “niko ne može održati pažnju kontinuirano na objektu koji se ne mijenja”. Ali to je upravo cilj vježbača. Usredsređivanje na nezdrav činilac, kao što je žudnja, vodiće uznemirenosti i rastrzati duh. Usredsrijeđivanje na zdrav činilac potpomaže produbljivanju usredsrijeđenosti. Kako se snaga usredsrijeđivanja produbljuje vježbačev duh postaje sve stabilniji, a nezdravi činioci - uključujući uznemirenost i rastrzanost - biće potiskivani. Sa dosta vježbe - pretežno jednostavnim vraćanjem pažnje na objekat usredsređivanja kad god odluta - vježbač može dosegnuti tačku na kojoj ove smetnje usredsrijeđivanja bivaju prevladane. Kad se to dogodi, u jednom trenutku usredsrijeđenost primjetno biva pospiješena i duhom ovladava niz zdravih činioca koji vezuju pažnju za objekt meditacije. Ovi činioci uključuju vezanu i trajnu pažnju (vicara i vitakka) koji održavaju duh kontinuirano usredsrijeđen na jedan objekat. Ostali činioci su osjećanja radosti (piti), snage (viriya) i smirenosti (uphekha). Ipak, na ovom stupnju - koji se naziva “pristupno” usredsređivanje - ti činioci fluktuiraju u jačini. Sa produženim usredsrijeđivanjem fluktuiranje prelazi u stabilnost i vježbač doživljava potpun raskid sa normalnom sviješću. Ovo izmijenjeno stanje svijesti naziva se jhana (samadhi, u nekim drugim budističkim i hinduističkim učenjima). U jhani normalno opažanje i misli potpuno prestaju. U prvoj jhani vježbač je potpuno usredsrijeđen na objekat tako da izgleda kao da se duh stapa s njime. Osjećaj stapanja je praćen blaženstvom, radošću i nestajanjem svih drugih misli i osjećanja.

Postoji sedam nivoa jhane iznad ove prve i svaki predstavlja intenzivniju i suptilniju usredsrijeđenost. U višim stupnjevima jhane osjećaj blaženstva biva zamijenjen mirnoćom. Po izlasku iz jhana postoji prateći efekat koji inhibira nezdrave činioce, a zdravi činioci dominiraju. Što dublja jhana, to je uspješnija eliminacija nezdravih duševnih činilaca iz vježbačevog duha. Kako se efekti jhane gube, nezdravi činioci se ponovo vraćaju da bi zaposjeli vježbačev duh. Kao i sa drugim izmijenjenim stanjima svijesti, efekti jhane se povlače tako da se ponovo uspostavljaju ranije navike.

Postojanost pažnje
: put promene ličnosti. Za razliku od metode usredsređivanja, kad koristi postojanost pažnje, vježbač ne ulaže napor da reguliše tok svijesti. Dok se upražnjava ovaj tip meditacije cilj je da se ostvari puna svijest o svim sadržajima duha. Umjesto da bude upleten u bilo koju misao ili osjećanje, vježbač teži da uspostavi stav neutralnog “svjedoka” svega toga. U svojoj uvodnoj fazi ovaj pristup ima kao posljedicu postojanost pažnje đe se vježbač suočava sa svakim doživljajem, svakim duševnim događajem, kao da se oni zbivaju po prvi put. Vježbač ograničava pažnju na golo registrovanje svakog narednog trenutka svijesti. Ako se javi sljedujući niz asocijacija, kategorizacija ili afektivnih reakcija vježbač i to pretvara u objekat gole pažnje. On to niti odbacuje niti prati, već ispušta iz svijesti pošto je registrovao. Svakom predmetu svijesti pridaje podjednaku vrijednost; ništa ne izdvaja kao kognitivnu figuru niti prenosi u osnovu.

Veoma je teško, naročito u početku, prekinuti na ovaj način navike opažanja i mišljenja. Vježbač stalno biva uvučen u jedan ili drugi niz misli dopuštajući da mu se razbije postojanost pažnje. Postojanost pažnje je najbolja kad je vježbačeva usredsrijeđenost dovoljno jaka da održi registrovanje opažanja i misli, ali ne toliko jaka da ove zaustavi. Kako vježbačeva postojanost pažnje napreduje normalna iluzija duševnog kontinuiteta i razboritosti se slama; osoba postaje svjesna nasumičnih i odjelitih jedinica od kojih duh kontinuirano gradi stvarnost. Kad je postojanost pažnje tako jaka da se nastavlja bez ijednog trenutka zaboravnosti, nastupa drugi stupanj u ovom procesu nazvan uvid (vipassana). Put uvida je obilježen sve finijim i tačnijim opažanjem rada duha. Vježbač uviđa da je duh u stalnom protoku i svjedok je bezbrojnih kombinacija duševnih činilaca koji protiču. Ovo svojstvo stalne promjene i impersonalnosti navodi na kraju čovjeka da poželi da izbjegne iz svijeta doživljaja. Uvid tada kulminira u potpunom prestanku duševnih procesa u nibbani, tj. u onome što je poznato kao “nirvaničko” stanje. Za osobu koja je u nirvani nema nikakvog doživljaja, čak ni blaženstva niti smirenosti. To je stanje praznije nego jhana.

U abhidhami se kaže da nirvana donosi radikalne i trajne promjene duševnih stanja. To je put ka zdravoj ličnosti. Iako je nirvana ključni korak, ona nije kraj na putu abhidhame. Značaj nirvane po ličnosti je u njenim pratećim efektima. Za razliku od jhane, koja ima kratkotrajan efekat na ličnost vježbača, za ličnost posle nirvaničkog iskustva kaže se da je nepovratno izmijenjena. Prvi doživljaj nirvane inicira niz promjena koje konačno vode do tačke đe nezdravi činioci sasvim prestaju da se javljaju u duševnim stanjima. Ne samo da pri tom nema nezdravih činilaca, nego su izbrisane sve anusaye, tj. latentne tendencije koje bi potencijalno mogle voditi javljanju nezdravih činilaca. Ovaj preobražaj svijesti je postepen. Kako vježbačev uvid jača i kako ovaj postiže nirvanu sve veće dubine, grupe nezdravih činilaca bivaju potpuno inhibirane. Konačno se nijedan nezdravi činilac neće pojaviti u bilo kojem duševnom stanju te osobe. Vježbač koji dosegne tu tačku naziva se arahat, doslovno, “vrijedan hvale”.


ARAHAT: IDEALNI TIP ZDRAVE LIČNOSTI

Arahat u abhidhami otjelovljuje suštinu duševnog zdravlja. Crte ličnosti arahata su trajno izmijenjene; svi motivi, opažaji i postupci koji su ranije bili pod uticajem nezdravih činilaca nestaju. Johanson je u dijelu “Psihologija nirvane” iz literature abhidhame izdvojio crte ličnosti arahata. Njegova lista uključuje sljedeće:

“1. odsustvo: pohlepe za užicima; strijepnje, kivnosti, ili straha bilo koje vrste; dogmatizama kao što je ubjeđenje da je ovo ili ono ‘istina’; odbojnosti prema gubitku, osramoćenosti, bolu ili krivici; osjećanju žudnje ili bijesa; patnje; potrebe za prihvatanjem, zadovoljstvom ili hvalom; želje za bilo čim preko osnovnih i neophodnih sredstava; kao i

2. prisustvo: nepristrasnosti spram drugih i spokoja u svim okolnostima; živahnosti i smirene radosti bez obzira kako obične ili prividno dosadne bile prilike; snažne sućuti i naklonosti; brzog i oštrog zapažanja; sabranosti i vještine u preduzimanju akcija; otvorenosti prema drugima i razumijevanja za njihove potrebe”.

Pominjanje snova na nekoliko mjesta u abhidhami sugeriše i jedno drugo neobično svojstvo arahata. Smatra se da postoje četiri tipa snova. Prvi se javljaju u vezi sa nekom organskom ili mišićnom smetnjom i obično sadrže snažne fizičke senzacije kao što je padanje, lećenje ili osjećaj da nas neko juri. Noćne more spadaju u ovu kategoriju. Drugi tip snova u vezi je sa dnevnim aktivnostima ili ehoima prošlih iskustava. Takvi snovi su obično realni. Treća vrsta snova je poput aktuelnog događaja onako kako se dogodio, slično Jungovom načelu sinhroniciteta. Posljednja vrsta snova su vidoviti koji tačno predskazuju događaje koji će se zbiti. Kad arahat sanja to su uvijek vidoviti snovi. Buda je bio u stanju da tumači simbole u svojim snovima, mada u abhidhami ne postoji formalni sistem analize simbola. Neposredno prije svog prosvjetljenja Buda je imao niz živih snova koji su predskazali njegovo prosvjetljenje, učenje koje će potom širiti okupljanje učenika i razvoj budizma poslije njegove smrti.

Mada arahat možda izgleda kao čovjek vrline, iznad onog što se vjeruje da je moguće sa stanovišta drugih teoretičara ličnosti čije smo ideje već prikazali, on otjelovljuje karakteristike zajedničke idealnom tipu ličnosti u skoro svim azijskim psihologijama. Arahat je prototip sveca, prototip upadljiv prije svega po tome što ga nema u zapadnim teorijama ličnosti. Tako radikalan preobražaj ličnosti prevazilazi ciljeve i očekivanja naših psihoterapija. Sa stanovišta većine zapadnih teorija ličnosti, arahat izgleda suviše dobar da bi postojao; njemu nedostaju mnoge karakteristike koje ove teorije smatraju prirođenim ljudskoj prirodi. Ipak, arahat ima nekih sličnosti sa potpuno ostvarenom ličnošću opisanom u tekstovima Maslova i Rodžersa. No arahat je idealan tip, krajnja tačka postepenog preobražaja koji svako može preduzeti i u kome svako može makar malo napredovati. Otuda kaluđer ili laik ne mora postati svetac preko noći, ali može doživjeti sopstveno mijenjanje tako da zadobije veću proporciju zdravih duševnih stanja. (Onaj ko želi da zadovolji interesovanje za budističku meditaciju ili da uporedi ovaj sistem sa drugim sistemima naći će detaljnije izlaganje i poređenja kod Golemana, 1977.)



SADAŠNJE STANJE I OCJENA

Abhidhama ne govori o mnogim pitanjima koja su važna za zapadne teoretičare ličnosti. Na primjer, tu nema riječi o uticaju događaja iz djetinjstva na ličnost, niti se govori o periodima života od djetinjstva do starosti. Jedan od razloga je možda to što se budističko poimanje životnog vijeka radikalno razlikuje od zapadnih pojmova. Po budisti, čovjekov život je samo jedan član u kontinuiranom lancu reinkarnacija. Kao što svaki psihološki momenat oblikuje slijedeći, tako svaki život utiče na slijedeće utjelovljenje te osobe. Iz tog razloga budisti pridaju posebnu važnost duševnom stanju osobe u trenutku smrti, jer se smatra da to u velikoj mjeri određuje psihološki status osobe u trenutku njenog sljedećeg rođenja.

Abhidhama je nijema i kad je riječ o drugim značajnim pitanjima zapadne teorije ličnosti. Ona se ne bavi polnim razlikama ličnosti, niti izgleda da su ove bile osnova pristrasnosti u ranom budizmu. Bilježeći živote mudraca iz Budinog vremena, Pali kanon navodi otprilike isto toliko žena arahata koliko i muškaraca. Druge teme koje interesuju teoretičare ličnosti a ne javljaju se u abhidhami jesu to da li su crte ličnosti nasledne ili zavise od odgoja, zatim uloga kulture u oblikovanju ličnosti i pitanje odnosa duha i tijela - mada, kao što smo viđeli, abhidhama smatra da su duh i tijelo na neki način povezani.

Dok smo mi na Zapadu skloni da istočne psihologije smatramo za onostrano orijentisane, abhidhama se opire ovom stereotipu. U stvari, Buda je rekao da je beskorisno nagađanje o drugim domenima bivstvovanja i zasnivao je svoje učenje na iskustvu običnih ljudi. Njegova izričita uloga je bila u tome da spasi ljude od bijede života, a abhidhama je teorijska konstatacija prirode ljudske patnje i onoga čime se ona privodi kraju. Društvena briga je podvučena u mahajana budizmu, ogranku koji se proširio kroz sjeverni dio budističkih zemalja od Tibeta do Japana. Svaki budista mahajanske orijentacije uzima zavjet da će pripomoći izbavljenju svih živih bića iz bijede. Mada sredstva za to variraju od škole do škole unutar mahajane, sve prihvataju polaznu orijentaciju ljudske situacije kako je ona izražena u abhidhami.

Psihologija abhidhame je u suštini fenomenološka, tj. opisna teorija unutrašnjih stanja. Samo osoba koja se podvrgne potrebnom treningu i pratećim doživljajima može u punoj mjeri takvu teoriju provjeriti. Tamo đe se bavi izmijenjenim stanjima u meditaciji, abhidhama - prema Tartovoj definiciji - predstavlja “nauku o specifičnom stanju”, tj. skup znanja dobijenih analizom, eksperimentisanjem i razmjenom unutar određenog stanja, u ovom slučaju meditativnog stanja. Glavna zamka za fenomenološke teorije i nauke o specifičnim stanjima jeste samoobmana. Osoba može sebe ubijediti da je u pitanju jedno stanje, dok je zapravo u pitanju neko drugo; u odsustvu neke druge evidencije koja bi to ispravila, greška će se nastaviti.

Iz tih razloga teorija kao što je abhidhama iziskuje provjere svojih hipoteza, utoliko ukoliko njena predviđanja uopšte mogu biti provjerena sa tačke gledišta spoljnog posmatrača. To je relativno teško kada je riječ o suptilnim duševnim promjenama od časa do časa. Međutim, moguće je testirati opise koje daje abhidhama o promjenama proisteklim iz intenzivnog usredsređivanja, na jednoj strani, ili iz sistematske postojanosti pažnje, na drugoj strani. Abhidhamini opisi jhane govore o izmijenjenim stanjima koja se zbivaju samo tokom same meditacije. Karakteristike arahata su vezane za promjene ličnosti koje prate prelaz u trajno izmijenjeno stanje koje postoji nezavisno od same meditacije.

Eksperimentalna istraživanja sprovedena na indijskim jogijima, japanskim majstorima zena i američkim vježbačima daju osnove za takvu ocjenu abhidhamine verzije meditacije i njenih efekata. Ranih šezdesetih godina grupa istraživača iz Indije iznijela je elektroencefalografske podatke o indijskim jogijima u dubokoj meditaciji (Ananda i dr., 1961). Jogiji su ostvarili duboko usredsrijeđeno stanje koje nazivaju samadhi, u kome osoba osjeća ekstazu ali je zatvorena za spoljne nadražaje - stanje poput jhane u abhidhami. Tokom samadhija jogiji su bili izloženi nekolikim jakim nadražajima, uključujući bliceve, glasne treske, kao i dodire vrućom cijevi, ali EEG je pokazivao da to nije prekinulo njihovo meditativno stanje. U novije vrijeme su iz Japana stigli izvještaji o EEG korelatima zen majstora koji su meditirali koristeći tehniku postojanosti pažnje. (Kasamatsu i Hirai, 1966; Hirai, 1974.) Majstori su bili izloženi stalnim ponavljanim nadražajima, kao što su škljocanje, neutralni zvuci i afektivno jake riječi. Za razliku od jogija, koji nijesu reagovali čak ni na vrlo jake nadražaje, ovi vježbači su stalno i ujednačeno registrovah svaki zvuk. Na posljednji zvuk u dugoj seriji oni su reagovali kao i na prvi, a jednako su reagovali i na neutralne zvuke kao i na emocionalno nabijene riječi. Svaka od ovih studija izgleda da potvrđuje predviđanja abhidhame o rezultatima pojedinih meditativnih postupaka. Jogi koji vežba usredsređivanje ulazi u izmijenjeno stanje đe su svi spoljni nadražaji blokirani, a abhidhama to predviđa za jhanu. Na drugoj strani, zen kaluđer koji upražnjava postojanost pažnje bilježi svaki nadražaj sa jednakim zanimanjem, što abhidhama vezuje za ovu vrstu meditacije.

Za ličnost nijesu od značaja ovi privremeni efekti, već trajne promjene. Mnogo toga može izazvati dramatične ali kratkotrajne promjene u ličnosti - psihedeličke droge su jedan od primjera za to. Ali te promjene moraju potrajati da bi imale nekog značaja za ličnost. Abhidhama smatra da meditacija može izazvati trajne promjene u ličnosti. Skorašnja empirijska istraživanja ličnosti vježbača potvrđuju glavno predviđanje, tj. opadanje negativnih i povećanje broja pozitivnih psiholoških stanja. Na primjer, nađeno je da su vježbači u odnosu na nevježbače znatno manje strepljivi, zatim imaju manje psihosomatskih smetnji, više pozitivnih raspoloženja i manje su neurotični prema Ajzenkovoj skali. Vježbači takođe pokazuju povećanje nezavisnosti od situacije, tj. unutarnju kontrolu; spontaniji su i imaju veću sposobnost uspostavljanja prisnog kontakta, više prihvataju sebe i u većoj mjeri imaju stav samopoštovanja ; ostvaruju veći stepen saosjećanja s drugom osobom ; imaju manji strah od smrti. Iako ove studije nijesu bile specifično smišljene da bi provjerile stavove abhidhame o uticaju meditacije na ličnost, njihovi podaci idu u pravcu potvrde njene glavne premise: da meditacija smanjuje negativna stanja i uvećava broj pozitivnih.

U svom udžbeniku iz psihologije, Viljem Džejms je zabilježio vrijednost vježbanja pažnje: “Sposobnost voljnog vraćanja odlutale pažnje, nanovo i nanovo, je korijen razboritosti, karaktera i volje. Niko nije compos sui ako to nema. Obrazovanje koje bi razvijalo ovu sposobnost bilo bi obrazovanje par excellence. Ali, lakše je odrediti ovaj ideal nego dati praktična uputstva da se on ostvari”. Iako je “voljno vraćanje odlutale pažnje” osnovni korak u meditaciji, Džejms očigledno nije bio svjestan da je vježbanje koje je preporučio postojalo u istočnim psihologijama. Mada su Džejmsu bili poznati neki aspekti istočne filozofije, nije čudno što on nije znao za njihove psihologije. Većina američkih teoretičara ličnosti nije znala za ove istočne psihologije. To je razumljivo ako se ima u vidu da su one doskora bile nedostupne onima koji nijesu čitali pali, sanskrit ili druge jezike kojima su izložene ove psihologije. Pored toga, i kad su prevedene na engleski ove psihologije su rijetko kao takve i identifikovane i češće su smatrane religijskim učenjima. Kad je ranijim teoretičarima ličnosti, kao što je Frojd, skretana pažnja na ove psihologije, one su bile odbacivane.

Frojd, koji je proizašao iz pozitivizma nauke devetnaestog vijeka, imao je negativan stav prema ovim istočnim učenjima. Na primjer, u svom uvodu u delu “Nelagodnost u kulturi”, Frojd govori o tome kako je primio pismo od francuskog pisca Romena Rolana, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koji je postao učenik velikog indijskog sveca Sri Ramakrišne. Rolan je opisao osjećanje nečeg “bezgraničnog i nesputanog”, smatrajući to “fiziološkom osnovom dobrog dijela mudrosti misticizma”. Ovo osjećanje jedinstva sa univerzumom Frojd je okarakterisao kao “okeansko” i, priznajući svoju zbunjenost i nemogućnost da takvo okeansko osjećanje nađe u sebi, protumačio taj doživljaj u maniru usaglašenom sa njegovom teorijom. Frojd je rekao da okeansko osjećanje potiče od osjećanja svemoći koje je pretvaranje u suprotnost đečijeg osjećanja bespomoćnosti. Ovo osjećanje bespomoćnosti on je smatrao genetičkim izvorom religije. U skladu sa tim antireligijskim nagnućem Frojd je pisao: “Ideja da ljudi dobijaju znak o njihovoj vezi sa svijetom oko njih putem neposrednog osjećanja koje je od početka upravljeno na tu svrhu zvuči tako čudno i tako se loše uklapa u tkanje naše psihologije da je opravdano ako se pokuša otkriti psihoanalitičko - tj. genetičko - objašnjenje takvog osjećanja”.

Reagujući na ovaj način na Rolanov neuobičajen doživljaj, Frojd je izrazio stav koji je od tada postao pretpostavka za mnoge, ako ne i većinu onih koji su se nadovezivali na psihoanalitičku lozu koju je on osnovao. Na primjer, Franc Aleksander je u tekstu pod naslovom “Budističko vježbanje kao vještačka katatonija”, odrazio Frojdova osjećanja. Sa stanovišta psihoanalize Aleksander je budističku meditaciju ocijenio kao “libidinalno, narcističko okretanje ka unutra, vrstu vještačke šizofrenije”.

Djelo Karla Junga pokazuje da je on bio mnogo bolje obaviješten o istočnim psihologijama nego što su to bili Frojd i Aeksander.

Međutim, većina zapadnih teoretičara ličnosti bila je nesvjesna čak i činjenice da postoje istočne psihologije poput abhidhame. Čak i da im je pažnja bila skrenuta na ove psihologije, vjerovatno je da bi većina teoretičara umanjila njihovu valjanost zbog nekog od brojnih razloga. Na primjer, za bihejvioristu psihologija poput onih sa Istoka bila bi neprihvatljiva zbog svog introspektivnog, fenomenološkog karaktera. Bihejviorističko stanovište je da se unutarnji doživljaj ne može naučno istraživati i otuda se psihologija ne može zasnivati na samoposmatranju. U svojoj ranoj fazi bihejviorizam je vodio rane bitke sa Tičenerovim introspekcionistima, koji su imali stanovišta vrlo slična abhidhami: da je svijest moguće neposredno posmatrati, da je ona sastavljena od jedinica koje se mogu opisati i da je posao psihologa da sprovede analizu do njenih komponenti. Ističući bihejviorističku poziciju, Votson je emfatično kritikovao introspekcioniste koje je optužio da su ono što se ranije nazivalo duša sada zamijenili “sviješću”: “Izgleda da je došlo vrijeme da psihologija mora da odbaci svako pozivanje na svijest; da se više ne zavarava misleći da ona duševna stanja pretvara u predmet posmatranja”. Ovaj antiintrospekcionistički stav bihejviorista svakako bi ih vodio tome da osporavaju valjanost istočnih psihologija.

Kako savremeni psiholozi budu obraćali pažnju na antičke istočne psihologije poput abhidhame, predubjeđenja spram njih, poput onih koja imaju bihejvioristi, trebalo bi sve manje da znače. Istočne psihologije dolaze iz tradicije koja je u velikoj mjeri religijska i metafizička, ali koja je takođe zasnovana na posmatranju i neposrednom doživljaju. Zapadna psihologija, s druge strane, dolazi iz pretežno filozofske i naučne tradicije. Svaka od njih ima njoj odgovarajući domen, kao i svoja ograničenja; istočne psihologije, poput naših, jesu teorije ljudskog ponašanja vrijedne poštovanja. Porast interesovanja za istočnu psihologiju pokazuje da ona konačno zaslužuje naše poštovanje.

Нема коментара:

Постави коментар